Poznavao sam Hasana dugo godina; onako; površno, iz vidjenja. Uvjek je bio vedar, nasmijan i spreman na šalu. Plavokos, onizak, šećernom vodicom zalizane frizure, izuzetno komunikativan, momak prepoznatljiv po sivom, tankom od silnih putovanja izlizanom odjelu u prolazu bi zastao na trenutak, popričao sa nama koju riječ; usput, nakratko, ponekad i nerazumljivo, a vazda je bio promuklog, hrapavog, glasa, izgubivši ga negdje daleko, bodreći i navijajući za Borac, jer; baš sinoć ili juče dolazio je odnekud, sa zadnjeg gostovanja.
Izmjenili bi nekoliko rečenica, uglavnom vezane za sport, rukometaše Borca, ili košarkašice Mladog Krajšnika:
-Igrale su dobro; vodile cjelo vrijeme, - al'; ne pomažu ni Lena ni Rada, kad nas sudije pokradoše, - govorio bi.
Bilo kad, u bilo koje doba godine i bilo na koje mjesto Borac, Slavija, BSK, Mladi Krajšnik i "Malene" morali putovali, Hasan je taj koji će ih sigurno pratiti i ništa ga u tome nije moglo spriječiti. Često puta usamljen, nadvikivao se sa domaćom publikom, bučnim navijačima, da svima dadne do znanja da i njegov Banjalučki klub ima svog navijača na trebinama. Putovao je svakako; kombinovano; autobusima, kamionima, noćnim vozovima za Beograd, Zagreb, Sarajevo, Niš, ponekad se švercovao, stopirao, pješačio, a svako putovanje je naporno, iziskuje troškove; ponekad se dugo putuje; ponekad pokisne; ozebe; izgladni; ponekad se moraju trpjeti ponižavanja, uvrede, ali Hasan je uvjek nalazio način da dodje na vrijeme i na mjesto igranja utakmice. Vozili su ga ponekad u autobusu, zajedno sa igračima, ponekad je morao stajati cjelim putem, a u jednom od zadnjih boravaka u Banjaluci, rukometaš Borca iz najboljih dana Unčanin, svjedok tih dogadjaja, putovanja i utakmica, čovjek koji pozitivno razmišlja o ljudima, u jednom opuštenom razgovoru ispriča mi interesantnu priču; a ispriča i to, da su jednu utakmicu igrali poprilično daleko, a ni mjesta u autobusu nije bilo, pa su smatrali da bi bilo preteško za Hasana da ide tako daleko. Da bih ga poštedjeli, jednostavno su mu morali reći, da ne može sa njima putovati, ali on; on nije mislio tako. Kad su nakon dugog putovanja rukometaši napokon stigli u to mjesto, Hasan ih je čekao sa raširenom zastavom Borca.
Gostovali su rukometaši na vrućim terenima, Bjelovara, Šapca, Pančeva, Crvenke, Zavidovića, a kad bi Banjalučani uzeli bodove, onda niko nije bio sretniji od njega, zapalio bi cigaru i pjevušio cjelim putem.
Hasan je bio najveći navijač svih banjalučkih klubova, bez obzira o kome se klubu radilo.
Svakodnevno se po svim medijima priča i piše o sportu i sportistima, ali rijetko kad o navijačima.
Njih se spominje i piše samo ponekad i uglavnom negativnom kontekstu; kad naprave neki ispad; potuku se; na teren ulete; sudiju napadnu, ili nakon utakmice provale u neku trgovinu; a ja znam pouzdano, da Hasan nikad nije bio takav i znam pouzdano da nikad tudje ništa nije uzeo.
Priča se po čaršiji da je umro u Americi, ima tome nekoliko godina i još se priča da mu je do zadnjeg dana Banjaluka bila u mislima i srcu.
Ponekad se uhvatim u razmišljanju; ako neki tim ima najvjernijeg i naboljeg navijača, onda; mora da mu je ime Hasan.
