KOTURALJKE

Jun 2001.

Projuri pored mene čovjek na koturaljkama; k'o metak; umalo me oduva. Staračak, osamdeset i nešto godina star, skoro pa zombi, tankih krivih nožica, bjelih k'o sir, živi kostur i dok trepnuh, on nestade u daljini.

-Ovaj stari ima osamdeset pet, a vidi kako piči, - rekoh svojoj gospodji.

-Da; ali on vozi koturaljke od pete godine, - odgovori ona.

-To nema veze, od kad vozi, - rekoh, - treba samo utrenirati i eto; to mogu i ja.

-Da vrat slomiš, - sa potsmijehom reče ona.

-Ma daj; kakav vrat? - voz'o sam koturaljke po Banjaluci, - bješe davno, al' trebam samo malo da se potsjetim i ponovim "gradivo," - smijem se ja.

-Imaš ti i pametnijeg posla, nego vozati koturaljke, - reče ona, - kad ćeš srediti garažu? - uvali mi tipično žensko pitanje.

Kad ćeš ovo, kad ćeš ono; pitanja su koja me stižu svaki dan, a najviše mrzim kad mi pita: "Kad ćeš usisati dnevnu sobu?"

Naravno da to rastegnem cjeli dan, a nekad i zaboravim, jer bože moj; ne mislim da sam imalo bolji ili gori od drugih.

Odlučih  jedan dan da odem u grad, da pogledam koturaljke i sretnem Ray Walkera, kolegu sa posla. Naleti kao da je naručen, a on je pasionirani vozač: bicikla, koturaljki, skija, skiborda i rekoh mu da hoću kupiti koturaljke, na šta se on nasmija i kaže:

-Ok, let's see.

I tako, uz njegove sugestije, kupih ljepe koturaljke; talijanski dizajn; taman moj broj i platih $130 CAN, mada ima i jeftinijih. Šljem imam od bicikla, kupih još štitnike za laktove, koljena i dlanove, jer ne daj bože da padnem, pa se zgulim, oni na poslu bi me odma pitali, kad sam kupio "Harley Davidson"?

Naravno; to sad treba isprobati. A kako ću; kad će me svi gledati i smijat će mi se? Ipak, odlučih to napraviti na stazi pored jezera, na kojoj za ljepih dana vrije od šetača, biciklista, trkača i ljepih djevojaka, koje se vozeći koturaljke polagano njišu u kukovima, te pomislih odmah, kako ću i ja da se lagano vozam bez napora, samo me odmah presječe misao, šta ako se budem i ja njihao u kukovima, mogao bi me neki derpe početi pratiti, a u Kanadi ih ima "Bože vajčusa" i to nabildani; rekao bi čovjek pojava; kad tamo; topli brat.

Odoh jedan dan na tu stazu, a vrijeme... toplo, sparno, smrklo se; crni oblaci se navukli, a kiša samo što nije, a na stazi; milina; nigdje žive duše. Super mislim se u sebi, nema nikog pa i ako padnem, neće me niko vidjeti. Stanem na koturaljke, opremljen šljemom i u punoj opremi, izgledam kao "Robokop".

Počnem lagano hodati i polako izadjoh na ravnu stazu. Napravim nekoliko koraka, pa se iz "temelja" zanjišem i dum; padnem, al' ne na glavu; nego se dočekah na ruke. Polako opet i vidim, da bih uz malo vježbanja to mogao i voziti. Nakon nekih dvadesetak minuta se odvažih; krenem malo brže, nogu pred nogu. Imam i brzinu, al'; jeb'ga; problem je stati, jer ove koturaljke nisu one "banjalučke" sa dva točka, napred, dva nazad, nego kao klizaljke; četri točka u nizu. Vozim i nema druge nego, kad sam htjeo stati primaknem se travnjaku i u punoj brzini, samo nastavim trčati po travnjaku. Vidim uspjeva, al' to ne radi niko, praktično je, al' izgleda dosta smješno i svi bi mi se smijali kad bi vidjeli, kako čiko "koči" trčeći po tavnjaku.

Kiša pada, a ja sam; pičim po stazi. Malo se okuražio, jer pravolinijska vožnje mi ide; jedino mi treba malo čvrstine u gležnjevima, al' vozim već dosta brzo i kad bih sad pao, bilo bi dosta gadno. Nailazi mala okuka, pa onda nizbrdica i ja više ne mogu kontrolisati brzinu, koja se na nizbrdici povećava, a nema ni travnjaka u blizini. Panika me hvata i nema druge, nego onako; u punoj brzini hvatam se za metalnu ogradu, a hvatanje bješe dramatično; hvatanje bješe bolno; gotovo pogibeljno i da ne bi ograde, odoh ja zajedno sa koturaljkama u jezero i odmah sebe vidim u "Hamilton Spectator" lokalnom listu, sa naslovom: "Udavio se sa koturaljkama".

Držeći se čvrsto za ogradu, okrenem se da vidim imal' koga? Gledal' ko? Dobro je nema nikog, al' eto ti vraga. Odnekud se stvoriše dva bjela labuda; doplivaše do obale, skroz blizu mene i nešto ćućuću; čavrljaju. Napregnem uši, slušam ih. Jebo mater, znaju engleski. Odjednom će labudica labudu; onim svojim piskavim i kreštavim glasom; onako; cinično i još na glas, da i ja čujem:

-Ovakvog još nismo imali na stazi!

GALOPER

1955. godina

Tu odma do nekad školskog oklopnog centra - "Petar Drapšin" održavane su konjske trke. Manifestacija je obuhvatala; preskakanje prepreka, trku kasača i na kraju; kao poslastica, trku galopera.

Naravno, tada nije bilo televizije, pa su ljudi odlazili u kino, cirkus, luna-park, utakmice Borca, a ponekad u Zalužane, na aero-miting, gdje su padobranci iskakali iz dvokrilaca.

Maleni, bjeli konjić, po tjelu prošaran pjegama, duge, kovrdžave grive, kitnjastog repa, drijema je u debeloj hladovini drveta, pokraj žičane ograde, koja djeli kasarnu od Banjalučkog polja. Veliko, izlizano sedlo natovareno na njegova slabašna ledja činilo ga je još sitnijim, još manjim nego što jest, a on bi samo ponekad mahnuvši lagano repom nastavio dremuckanje. Povremeno bi poneki mališan na dlanu servirao bonbon; što bi konjić pomjerivši kratke uši napred, mrdajući prednjom gubicom vješto pokupio. Njegov izgled nije odavao galopera i ne bi se moglo zaključiti da je trkaći konj; prije bi se moglo reći da je autsajder, koji samo popunjava upražnjeno mjesto, al' bilo je očito, da ga Banjalučka raja dobro poznaje i da je njihov miljenik. Sticao se utisak, kao da ga baš ništa ne zabrinjavaju uzbudjenja, koja tek treba da naidju.

Bješe to maleni, bjeli, "Bosanski brdski konj"; sredinom pedesetih godina prošlog vjeka, u'oči trke galopera na Banjalučkom polju. 

Tog nedeljnog popodneva, pucanj startnog pištolja označio je početak trke galopera; a konji u grčevitom skoku, skaču; najprije kratkim brzim koracima, da postignu brzinu, a onda, počinje pravi galopirajući stampedo, u kom grla zbijena jedno do drugog u grupi, uz opšti lom i tutnjavu kopita, grabe, stazom Banjalučkog polja. 

Nasta velika cika, larma, svuda okolo staze se ori; publika navija za Malog brdskog, a on je iznenada i neočekivano izbio na čelo utrke. Praćen grupom punokrvnih galopera; rasnih trkaćih ždrebaca, ulazi u prvu krivinu. Mali brdski se neda, bori se, izgara, dahće, juri, te sa unutrašnje strane krivine sjekući je, stvara prednost od pola tjela, ispred ostalih.

Evo ih; približavaju se, u naletu su i dobro se čuje dahtanje životinja, udarci korbača po slabinama konja, kojim ih džokeji mlate. Sve okolo pršti; frca blato, zemlja, sve tutnji i oni se udaljavaju, zamičući u drugu krivinu.

Ponovo su u ravnini staze, a Mali brdski se malo umorio; malo zaostaje; djeli drugu poziciju. Odjednom; kao vihor iz grupe se izdvaja crni ždrebac, za glavu viši od Malog brdskog; dugih tankih nogu, pravi razliku za više od pola tjela ispred Malog brdskog. Gotovo je, poraz? Ne nije!

Trka ulazi u završnicu; a u gledalištu opšta galama, urnebes. Nešto se dešava? Mali brdski ulazi u cilj, zajedno sa crnim ždrebcem.

Ne bih htjeo da vas lažem, kako je eto, Mali brdski pobjedio; a, u ovoj priči to nije ni važno; možda jest; možda nije. All right. It was tight. Važno je; da je bio bodren, od sviju, da su ga svi voljeli i da je bio mažen i pažen; a dal' je Mali brdski bio Srbin, Musliman ili Hrvat, da li je rzao Bošnjačkim slengom; nikad nisam saznao.

Možda je bio neki divljaner; možda; izmiksani mješanac.

Jeb'te ga; bio je naš i bio je Bosanac.