1956. godina
Prohladnih jesenjih predvečerja skupljali smo se pored toplog šporeta; onog istog što ga je stari kupio za pare od bicikla, slušajući radio koji se uselio u našu porodicu prije nekoliko dana. Drvena, lakirana, mrka, kutija radio aparata sa zlatno obojenom armaturom iza koje se nadzirao oblik okruglog zvučnika, sa crnom staklenom pločom natpisa radio stanica, te dva bjela kotačića sa strane, izgled je našeg radio aparata, a kome ni danas ne znam marku i ko ga je napravio.
U polumraku sa žaruljom od šezdeset svjeća koja je usput rečeno crkavala svakih pet dana, slušali smo "Veselo veče" radio Beograda, sa mladjanim Mijom Aleksićem ili humorističku emisiju radio Zagreba, u kojoj je blistala Nela Eržešnik.
Ponekad smo slušali "Veče za pomorce".
-Sretnu plovidbu i mirno more na brodu Liburnija, svom Noni na putu za Australiju želi njegova Ane, Erika i mala Nena, - bile su to riječi Radojke Šverer, dobro poznate svim pomorcima po dalekim morima i njihovim najbližim. Vedrih nedeljnih dana u vrijeme ručka oko jedan "Vesela revija", radio Sarajeva, sa fantastičnim Ivom Gavrilovićem i njegovim vrckavim vicevima, od kojih nas je stomak znao zaboljeti, od smjeha, te njegovog karakterističnog odjavljivanja emisije:
-Za danas toliko i da ste nam zdravo i živo, - pozdravlja vas; Gavrilović Ivo.
Stari prebire radio stanice. Vrti ljevo; vrti desno:
-Slabo se čuje, antena još nije spojena, - zaključuje moj stari, - evo ga, dobro je, našao sam nešto.
-Ovdje Vašington glas Amerike, - govori Grga Zlatoper, - dragi zemljaci u kraju, dok vi tamo, jedete kuk'rajz, mi ovde jedemo; bela kifla.
-Jebo'te kuk'rajz, - mislim se u sebi.
Nekoliko mjeseci kasnije, nedjelja sunčan dan. Svi prozori okolnih zgrada otvoreni, a iz njih grme narodnjaci.
Od teta Reze, sa trećeg sprata, čuje se:
-Mila majko šalji me na vodu, jer me moj dragi, jer me moj dragi, jer me moj dragi kraj izvora čeka.
Mati prebire po radio stanicama. Htjela bi da i naš radio dodje do izražaja. Šajta na radio Zagreb.
-Evo ga..!
-Oj Korano janje moje janješce moje ooooj!
Ne valja; nema temperament. Ide dalje: "Melodije Istre i Kvarnera". Mlako; slaba vajda. Vraća kolo nazad.
-Evo ga..!
Nada Mamula i kod nas i kod teta Reze. Dvije Nade Mamule; u isto vrijeme. Imamo "streo" u dvorištu!
Evo ga; čuje se iz prizemlja, radio teta Almase. "Tri" Nade Mamule pjevaju:
"Banja Luko i ta tvoja sela u tebi me cura zanijela, zanijela garavim očima, bjelim licem i mednim ustima."
Fantastična akustika našeg dvorišta.
Bilo je to vrijeme sredinom pedesetih, kad su sve staklene čaše pucale po pola, čim uspeš vruć čaj i vrijeme kad su žarulje crkavale, a naš radio aparat se kvario malo, malo; jednom mjesečno, vrijeme kad sam buljio u lampice našeg radio aparata i gledao; ma, gdje su ti ljudi što pričaju iznutra, jer sam u lampama vidio male kućice i kabine iz kojih su ljudski glasovi dopirali. Vrijeme, kad je Grga Zlatoper bio zabranjen za slušanje; a nije trebalo i vrapci na grani su znali, da je to obična patka. Čuj; on će nama; mi jedemo kuk'rajz, a on bela kifla. Jest malo sutra. Otkako sam otišao iz Banjaluke u bjeli svjet, nisam pojeo bolju "bela kifla" od banjalučke, onako malo posoljene. On će meni kuk'rajz, kad sam pojeo više "bela kifla" kod Insanića na putu u školu, nego je Grga vidio u svom životu "bela kifla".
Danas je nekom reći papak otrcano; al' stvarno; taj Grga je bio papak.
Eto; tako se Banjaluka zabavljala, kad sam bio mali dečkić i u školu tek pošao.
No comments:
Post a Comment