GALOPER

1955. godina

Tu odma do nekad školskog oklopnog centra - "Petar Drapšin" održavane su konjske trke. Manifestacija je obuhvatala; preskakanje prepreka, trku kasača i na kraju; kao poslastica, trku galopera.

Naravno, tada nije bilo televizije, pa su ljudi odlazili u kino, cirkus, luna-park, utakmice Borca, a ponekad u Zalužane, na aero-miting, gdje su padobranci iskakali iz dvokrilaca.

Maleni, bjeli konjić, po tjelu prošaran pjegama, duge, kovrdžave grive, kitnjastog repa, drijema je u debeloj hladovini drveta, pokraj žičane ograde, koja djeli kasarnu od Banjalučkog polja. Veliko, izlizano sedlo natovareno na njegova slabašna ledja činilo ga je još sitnijim, još manjim nego što jest, a on bi samo ponekad mahnuvši lagano repom nastavio dremuckanje. Povremeno bi poneki mališan na dlanu servirao bonbon; što bi konjić pomjerivši kratke uši napred, mrdajući prednjom gubicom vješto pokupio. Njegov izgled nije odavao galopera i ne bi se moglo zaključiti da je trkaći konj; prije bi se moglo reći da je autsajder, koji samo popunjava upražnjeno mjesto, al' bilo je očito, da ga Banjalučka raja dobro poznaje i da je njihov miljenik. Sticao se utisak, kao da ga baš ništa ne zabrinjavaju uzbudjenja, koja tek treba da naidju.

Bješe to maleni, bjeli, "Bosanski brdski konj"; sredinom pedesetih godina prošlog vjeka, u'oči trke galopera na Banjalučkom polju. 

Tog nedeljnog popodneva, pucanj startnog pištolja označio je početak trke galopera; a konji u grčevitom skoku, skaču; najprije kratkim brzim koracima, da postignu brzinu, a onda, počinje pravi galopirajući stampedo, u kom grla zbijena jedno do drugog u grupi, uz opšti lom i tutnjavu kopita, grabe, stazom Banjalučkog polja. 

Nasta velika cika, larma, svuda okolo staze se ori; publika navija za Malog brdskog, a on je iznenada i neočekivano izbio na čelo utrke. Praćen grupom punokrvnih galopera; rasnih trkaćih ždrebaca, ulazi u prvu krivinu. Mali brdski se neda, bori se, izgara, dahće, juri, te sa unutrašnje strane krivine sjekući je, stvara prednost od pola tjela, ispred ostalih.

Evo ih; približavaju se, u naletu su i dobro se čuje dahtanje životinja, udarci korbača po slabinama konja, kojim ih džokeji mlate. Sve okolo pršti; frca blato, zemlja, sve tutnji i oni se udaljavaju, zamičući u drugu krivinu.

Ponovo su u ravnini staze, a Mali brdski se malo umorio; malo zaostaje; djeli drugu poziciju. Odjednom; kao vihor iz grupe se izdvaja crni ždrebac, za glavu viši od Malog brdskog; dugih tankih nogu, pravi razliku za više od pola tjela ispred Malog brdskog. Gotovo je, poraz? Ne nije!

Trka ulazi u završnicu; a u gledalištu opšta galama, urnebes. Nešto se dešava? Mali brdski ulazi u cilj, zajedno sa crnim ždrebcem.

Ne bih htjeo da vas lažem, kako je eto, Mali brdski pobjedio; a, u ovoj priči to nije ni važno; možda jest; možda nije. All right. It was tight. Važno je; da je bio bodren, od sviju, da su ga svi voljeli i da je bio mažen i pažen; a dal' je Mali brdski bio Srbin, Musliman ili Hrvat, da li je rzao Bošnjačkim slengom; nikad nisam saznao.

Možda je bio neki divljaner; možda; izmiksani mješanac.

Jeb'te ga; bio je naš i bio je Bosanac.