Bruja- tuzna vijest

Dragi posjetioci,
S velikom tugom u srcu objavljujemo Vam tuznu vijest da nas je nas otac i vas dragi prijatelj
Mico Brujic , napustio 27.6.2013 u svojoj 61 godini zivota.
 Posljednjih par godina je dosta svog vremena posvetio ovom blogu. Ovo je bila njegova oaza mira.
Tata je ostavio par nezavrsenih prica za sobom . Mi cemo probati da ih podjelimo sa Vama.

                                                                                                     Mico Brujic

S ljubavlju nasem ocu,

                                                                       Dejan i Maja

POSJETIOCIMA BLOGA

Zbog tehničkih problema blog "Brujine Priče" se gasi ali će te isti moći pratiti pod imenom "Pričam Vam Intermeco" ili na adresi:

http://desniblog.blogspot.ca/

bruja

KOTURALJKE

Jun 2001.

Projuri pored mene čovjek na koturaljkama; k'o metak; umalo me oduva. Staračak, osamdeset i nešto godina star, skoro pa zombi, tankih krivih nožica, bjelih k'o sir, živi kostur i dok trepnuh, on nestade u daljini.

-Ovaj stari ima osamdeset pet, a vidi kako piči, - rekoh svojoj gospodji.

-Da; ali on vozi koturaljke od pete godine, - odgovori ona.

-To nema veze, od kad vozi, - rekoh, - treba samo utrenirati i eto; to mogu i ja.

-Da vrat slomiš, - sa potsmijehom reče ona.

-Ma daj; kakav vrat? - voz'o sam koturaljke po Banjaluci, - bješe davno, al' trebam samo malo da se potsjetim i ponovim "gradivo," - smijem se ja.

-Imaš ti i pametnijeg posla, nego vozati koturaljke, - reče ona, - kad ćeš srediti garažu? - uvali mi tipično žensko pitanje.

Kad ćeš ovo, kad ćeš ono; pitanja su koja me stižu svaki dan, a najviše mrzim kad mi pita: "Kad ćeš usisati dnevnu sobu?"

Naravno da to rastegnem cjeli dan, a nekad i zaboravim, jer bože moj; ne mislim da sam imalo bolji ili gori od drugih.

Odlučih  jedan dan da odem u grad, da pogledam koturaljke i sretnem Ray Walkera, kolegu sa posla. Naleti kao da je naručen, a on je pasionirani vozač: bicikla, koturaljki, skija, skiborda i rekoh mu da hoću kupiti koturaljke, na šta se on nasmija i kaže:

-Ok, let's see.

I tako, uz njegove sugestije, kupih ljepe koturaljke; talijanski dizajn; taman moj broj i platih $130 CAN, mada ima i jeftinijih. Šljem imam od bicikla, kupih još štitnike za laktove, koljena i dlanove, jer ne daj bože da padnem, pa se zgulim, oni na poslu bi me odma pitali, kad sam kupio "Harley Davidson"?

Naravno; to sad treba isprobati. A kako ću; kad će me svi gledati i smijat će mi se? Ipak, odlučih to napraviti na stazi pored jezera, na kojoj za ljepih dana vrije od šetača, biciklista, trkača i ljepih djevojaka, koje se vozeći koturaljke polagano njišu u kukovima, te pomislih odmah, kako ću i ja da se lagano vozam bez napora, samo me odmah presječe misao, šta ako se budem i ja njihao u kukovima, mogao bi me neki derpe početi pratiti, a u Kanadi ih ima "Bože vajčusa" i to nabildani; rekao bi čovjek pojava; kad tamo; topli brat.

Odoh jedan dan na tu stazu, a vrijeme... toplo, sparno, smrklo se; crni oblaci se navukli, a kiša samo što nije, a na stazi; milina; nigdje žive duše. Super mislim se u sebi, nema nikog pa i ako padnem, neće me niko vidjeti. Stanem na koturaljke, opremljen šljemom i u punoj opremi, izgledam kao "Robokop".

Počnem lagano hodati i polako izadjoh na ravnu stazu. Napravim nekoliko koraka, pa se iz "temelja" zanjišem i dum; padnem, al' ne na glavu; nego se dočekah na ruke. Polako opet i vidim, da bih uz malo vježbanja to mogao i voziti. Nakon nekih dvadesetak minuta se odvažih; krenem malo brže, nogu pred nogu. Imam i brzinu, al'; jeb'ga; problem je stati, jer ove koturaljke nisu one "banjalučke" sa dva točka, napred, dva nazad, nego kao klizaljke; četri točka u nizu. Vozim i nema druge nego, kad sam htjeo stati primaknem se travnjaku i u punoj brzini, samo nastavim trčati po travnjaku. Vidim uspjeva, al' to ne radi niko, praktično je, al' izgleda dosta smješno i svi bi mi se smijali kad bi vidjeli, kako čiko "koči" trčeći po tavnjaku.

Kiša pada, a ja sam; pičim po stazi. Malo se okuražio, jer pravolinijska vožnje mi ide; jedino mi treba malo čvrstine u gležnjevima, al' vozim već dosta brzo i kad bih sad pao, bilo bi dosta gadno. Nailazi mala okuka, pa onda nizbrdica i ja više ne mogu kontrolisati brzinu, koja se na nizbrdici povećava, a nema ni travnjaka u blizini. Panika me hvata i nema druge, nego onako; u punoj brzini hvatam se za metalnu ogradu, a hvatanje bješe dramatično; hvatanje bješe bolno; gotovo pogibeljno i da ne bi ograde, odoh ja zajedno sa koturaljkama u jezero i odmah sebe vidim u "Hamilton Spectator" lokalnom listu, sa naslovom: "Udavio se sa koturaljkama".

Držeći se čvrsto za ogradu, okrenem se da vidim imal' koga? Gledal' ko? Dobro je nema nikog, al' eto ti vraga. Odnekud se stvoriše dva bjela labuda; doplivaše do obale, skroz blizu mene i nešto ćućuću; čavrljaju. Napregnem uši, slušam ih. Jebo mater, znaju engleski. Odjednom će labudica labudu; onim svojim piskavim i kreštavim glasom; onako; cinično i još na glas, da i ja čujem:

-Ovakvog još nismo imali na stazi!

GALOPER

1955. godina

Tu odma do nekad školskog oklopnog centra - "Petar Drapšin" održavane su konjske trke. Manifestacija je obuhvatala; preskakanje prepreka, trku kasača i na kraju; kao poslastica, trku galopera.

Naravno, tada nije bilo televizije, pa su ljudi odlazili u kino, cirkus, luna-park, utakmice Borca, a ponekad u Zalužane, na aero-miting, gdje su padobranci iskakali iz dvokrilaca.

Maleni, bjeli konjić, po tjelu prošaran pjegama, duge, kovrdžave grive, kitnjastog repa, drijema je u debeloj hladovini drveta, pokraj žičane ograde, koja djeli kasarnu od Banjalučkog polja. Veliko, izlizano sedlo natovareno na njegova slabašna ledja činilo ga je još sitnijim, još manjim nego što jest, a on bi samo ponekad mahnuvši lagano repom nastavio dremuckanje. Povremeno bi poneki mališan na dlanu servirao bonbon; što bi konjić pomjerivši kratke uši napred, mrdajući prednjom gubicom vješto pokupio. Njegov izgled nije odavao galopera i ne bi se moglo zaključiti da je trkaći konj; prije bi se moglo reći da je autsajder, koji samo popunjava upražnjeno mjesto, al' bilo je očito, da ga Banjalučka raja dobro poznaje i da je njihov miljenik. Sticao se utisak, kao da ga baš ništa ne zabrinjavaju uzbudjenja, koja tek treba da naidju.

Bješe to maleni, bjeli, "Bosanski brdski konj"; sredinom pedesetih godina prošlog vjeka, u'oči trke galopera na Banjalučkom polju. 

Tog nedeljnog popodneva, pucanj startnog pištolja označio je početak trke galopera; a konji u grčevitom skoku, skaču; najprije kratkim brzim koracima, da postignu brzinu, a onda, počinje pravi galopirajući stampedo, u kom grla zbijena jedno do drugog u grupi, uz opšti lom i tutnjavu kopita, grabe, stazom Banjalučkog polja. 

Nasta velika cika, larma, svuda okolo staze se ori; publika navija za Malog brdskog, a on je iznenada i neočekivano izbio na čelo utrke. Praćen grupom punokrvnih galopera; rasnih trkaćih ždrebaca, ulazi u prvu krivinu. Mali brdski se neda, bori se, izgara, dahće, juri, te sa unutrašnje strane krivine sjekući je, stvara prednost od pola tjela, ispred ostalih.

Evo ih; približavaju se, u naletu su i dobro se čuje dahtanje životinja, udarci korbača po slabinama konja, kojim ih džokeji mlate. Sve okolo pršti; frca blato, zemlja, sve tutnji i oni se udaljavaju, zamičući u drugu krivinu.

Ponovo su u ravnini staze, a Mali brdski se malo umorio; malo zaostaje; djeli drugu poziciju. Odjednom; kao vihor iz grupe se izdvaja crni ždrebac, za glavu viši od Malog brdskog; dugih tankih nogu, pravi razliku za više od pola tjela ispred Malog brdskog. Gotovo je, poraz? Ne nije!

Trka ulazi u završnicu; a u gledalištu opšta galama, urnebes. Nešto se dešava? Mali brdski ulazi u cilj, zajedno sa crnim ždrebcem.

Ne bih htjeo da vas lažem, kako je eto, Mali brdski pobjedio; a, u ovoj priči to nije ni važno; možda jest; možda nije. All right. It was tight. Važno je; da je bio bodren, od sviju, da su ga svi voljeli i da je bio mažen i pažen; a dal' je Mali brdski bio Srbin, Musliman ili Hrvat, da li je rzao Bošnjačkim slengom; nikad nisam saznao.

Možda je bio neki divljaner; možda; izmiksani mješanac.

Jeb'te ga; bio je naš i bio je Bosanac.

AUTOSTOPER

Jedne hladne zimske večeri, dok je napolju vijala mećava, a mi okupljeni u prijatnom društvu, ćaskali o svemu i svačemu, "prekori" me Tamara, prijateljica, koja čita ove priče, majka troje ljepih, bistrih, mališana i svi jedno drugom do uveta.

-Zasto pišeš samo o Banjaluci kad si duže živio u Zagrebu? - napiši nešto i o Zagrebu.

-Imao bih dosta toga da napišem o Zagrebu, ali bih onda morao da otvaram i Zagrebački kaleidoskop, - rekoh joj.

Ipak, napisat ću neku priču, koja bi se mogla uklopiti i odmah mi padoše na pamet detalji vezani za gostovanja Borca u Zagrebu; ali koga interesuje priča o utakmici, kad se ljudi pale na politiku i isprazne sažvakane teme, u kojima mogu da se nadmudruju, napadaju, vrijedjaju, a ja više volim nešto kreativno, da se ne zamaram sa glupostima. Ima još dosta u životu da se živi i napravi ljepih korisnijih stvari, važnijih nego se prepucavati s nekim ubjedjivajući ga u nemoguće. Bolje je vrijeme provesti recimo u igri sa unucima, a djeca brzo rastu i više nikad neće biti toliki.

Da, neki se pale se na politiku; al' ja se ne palim na to. Palim se samo kao normalan na; ma znate vi dobro, na šta mislim, al' najvažnije je da se još ne palim na guranje. Imam nekoliko pričica, pripremljenih, vezane za Zagreb. Možda, priča o autostoperu, možda priča o našim prijateljima, dragim Talijanima Ramildi i Djovaniju, ili priča, kad sam zbog neopreznosti ostao zaključan u krugu Dinamovog stadiona "Maksimir".

jun 1986. god.

Kiša pada, a nebo iznad Zagreba se otvorilo; pravi ljetni prolom oblaka i ne da pada, nego lije, a ja na križanju Selske sa Končarevom; odmah do starog gradskog kupatila, čekam zeleno na semaforu. Prilazi mi čovjek, bez kišobrana; hvata rukom za bravu vrata mog auta. Vidim, pokis'o je k'o miš i misleći da ga treba prebaciti tu negdje; blizu, ili možda do Trnskog, usput mi je; ajd' da pomognem čovjeku; otvorih mu vrata:

-Šta je prijatelju, dokle ideš? - zapitah ga; smijući se, onako u šali.
-Vozi za Karlovac!!! - idemo na janjetinu! - izdera se on na mene, a ja se odmah uozbilji i nije mi pravo.
Opa; mislim se u sebi, ovaj nije baš tačan.
-Šta će mo u Karlovcu, kad imaš janjetinu i ovdje u Zagrebu? - pokušavam ga malo omekšati. Pogledam ga ispod oka, a on; neobrijan sav raščupan, bazdi na znoj i duvan; smrdi k'o tvor, a kapi se sljevaju niz njegovo lice. Osjetih; vrag je uzeo šalu i vidim da ću imati problem, a odmah mi pade na pamet, da ga odvezem pred stanicu milicije, na Trešnjevci, pa nek se oni bakću s njim. Napravio bih upravo to, ali već sam prošao Končarevu, a sljedeća najbliža je Remetinec, čini mi se.

-Ma za Karlovac, idemo na janjetinu, slušaj što govorim! - opet on strogo, te nastavi, - vozi, - sad skreni, desno, tu, tu, u ovu ulicu! - prstom mi pokazujući ulicu, kod dječijeg kazališta Trešnjevka.

-Samo da uzmem torbu! - tu me čekaj, jesi čuo?! - reče on strogo.

-Ajde; samo požuri, nemoj da te moram čekati - rekoh mu.

Jest; malo sutra, čim on zalupi vrata, a čiko po gasu.

-Jebem ti budalu, - rekoh sebi.

Naravoučenije:

Jebala'vas janjetina ne otvaraj nikom kog' ne poznaš!