Prošlo je tome dosta godina, a bilo je davno, još u prošlom stoljeću; kad je Banjaluka bila, jedan od rijetkih gradova, koji je imao slijepi kolosjek, pa su vozovi sa putnicima dolazili u sam centar grada, te uz cvilenje kočnica i stenjanje parnjače zaustavljali tik do rampe, na čijem je pročelju, preko praga, neko kredom našvrljao "Stop nema više", a rampa napravljena od zemljom nabijenog navoza i drvenih željezničkih pragova, postavljenih da zadnji vagon ne bih izletio na ulicu u slučaju da mašinovodja malo zadrijema, a onda, kad se paketi i putički prtljag istovare, a novi putnici smjeste na svoja mjesta, te čovjek u tamnoj uniformi pogleda ljevo; desno; pištaljkom dadne znak i podigne svoju tablicu, a uz stenjanje i pisak lokomotive, kompozicija pokrene; lagano, nazad, istim pravcem.
Tada u gradu nije bilo puno auta, poneki "Opel" ili "Tristać" čini li su dogadjaj, a nije bilo ni taksista, nego su bili tu i tamo poneki fijaker i nosači sa kolicima, koji su putnike i njihov prtljag vozili do odredišta.
Bila su to romantična, dobra, stara, vremena, kad se kočijaš fijakera čekajući dolazak sljedećeg voza i mušterija dosadjivao cjeli dan, igrajuć šah u parkiću pored "Lovca" u debeloj hladovini obližnjeg drveta, a konj se muvao, glavom mašući i braneći se od roja obada i muha, te gomilom konjske balege ispod zadnjih nogu drijemao na vrelom banjalučkom suncu.
Živeći u takvom ambijentu Banjaluke pedesetih i šezdesetih godina, prisjetih se nosača, što je imao kapu sa crnim plastičnim šiljtom, a iznad šiljta na kapi, mesingana pločica na kojoj je pisalo "Nosač br.".
Svaki dan je išao na posao i po gradu drndao stara rasklimana kolica, natovarena brdom kofera. Vidjeh ga prvi pu davno; a bio je mlad; bio je gotovo golobrad, gustih, crnih obrva i kratko kao četka, ošišane kose, pa se kapa na njegovoj glavi uvjek doimala za dva broja veća. Zvali su ga Direktor. Oh, kakvo "uzvišeno" ime, nadjeveno kao produkt oholosti i sprdnje, svojstvene samo raji i mahali.
Danima tako i uvjek isto; po kiši, po suncu, vjetru, nosač na cesti, vuče kolica, a samo nekoliko koraka iza njega, novopristigli putnik ili domaćica sa pijace u pratnji svog prtljaga.
Prolazile su godine; Banjaluka je rasla; sve se mjenjalo, samo on nije; uvjek isti ili mi se samo činilo i nikad nisam saznao, koliko godina ima i nikad nisam saznao njegovo pravo ime. Dogodi se banjalučki zemljotres, grad zadesiše teški dani i u našim životima mnogo toga se desi i izdogadja, a samo sjećanja i uspomene ostadoše.
Jednog zagrebačkog jutarnjeg i sunčanog dana početkom osamdesetih godina, susjeda Kosara naleti na kavu i odmah sa vrata me zapita:
-Jel', - poznaješ li ti Direktora?
Za trenutak zbunjen, gledam u nju i ne shvativši šta me pita.
-Pozanaješ li Direktora iz Banjaluke? - priupita ona ponovo, smješeći se i kao da gleda, kako ću reagovati.
-Znam Direktora, - odgovorih, - što pitaš? - šta je s njim? - otkud ti on pade na pamet?
-Eno ga kod nas u Jankomiru, - juče je došao, u bolnicu.
-Ozbiljno? - začudih se, - pa; - kako mu je?
-Tek je došao, a već ga svi znaju, - reče, - a dobar je, - tako je dobar, miran poslušan, svi smo ga zavoljeli, - dodade ona nježnim glasom.
I danas, toliko godina poslije, volim se prisjetiti Banjaluke i meni dragih lica; a bila su to vremena sredinom pedesetih i šezdesetih godina; vrijeme kad je kino Kozara prikazivala, "Roko i njegova braća" i "Put oko svjeta za 80 dana".
Prošlo je dugo vremena; iznenada, umrije Kosara; zdravstveni radnik iz bolnice u Jankomiru, a ja ne saznadoh ništa o njegovoj sudbini; al' ostade u sjećanjima zapisano, da je po banjalučkim ulicama radio, vukao kolica, teškim radom, znojeći se za hljeb zaradjivao, jedan mlad čovjek, "Nosač broj".
