Ljeto 1963. godine
Im'o ja jednom strica Stevana. Iz drugog rata izaš'o k'o pobjednik, al' fizički potpuno istrošen čovjek; rek'o bih prepolovljen, a im'o je tek dvadesetak godina. Na ljevoj nozi; cjevanica po pola pocjepana. Nogom kraćom za nekoliko centimetara, vidno hramljući, vukući je za sobom, mučio se u hodu. Al', u duši; razigran k'o vjetar; vedar, čio, spreman za šalu. Uvjek se šalio na svoj račun i nikad na tudji, uvjek je nešto uveličavao, izmišljao i u priči dodavao neke nestvarne zagonetne dogadjaje; šalio se. Ponekad je bilo dovoljno da ode samo do čatrnje i evo ga; već se keljkari; ima priču, jer k'o biva nekog je sreo na čatrnji. Za čas bi nešto smislio i priča je tu, a gotovo svaka bi bila ispričana do najsitnijih detalja i svaka bi počinjala u stilu; "ja za kvaku, on na vrata".
Jednom bio ja na'ferju, a strica Stevana marn'la kob'la, jer su se "posvadjali". Udar'la ga tako da je odma odletio pod jasle; on na jednu stranu, a kapa na drugu. On je nju timario, jer se u paši valjala po zemlji, pa je htjeo očistiti od blata, a ona bila škakljiva, pa ga stalno dok je češagijom timario glockala za gujcu. Bogami; jednom ga zahvatila i glocnula malo jače, a on njoj vratio pa je udario češagijom, a kob'la k'o kob'la; potegnu refleksno, pa šik; zadnjom nogom u stomak. Mom strikanu se zamagli; sve mu zuji u glavi, a pred oč'ma mu lete i cvrkuću pilići i tučići, u cimbule sviraju svirači, a on kakav je "zdrman" odma od toga napravio predstavu. Bokserskim žargonom rečeno, bio je to "klasičan nokaut"; malo u pleksus, malo u kuk.
Leži moj stric Stevan, previja se stenje, kvreči i pomalo škilji na jedno oko, k'o biva mrtav je; al' nije mrtav. Sve krišom pogleda oćel' ko naići i vidjet' ga kako leži, onako; "teško ranjen i mrtav". Trči strina Anka, ona ista što nam je svako jutro rano, uredno i redovno na sabajle, u čašicu naljevala obaveznu dnevnu dozu rakije:
-O… Stevo! - bogovi te jeb'li! - šta ti je! - jel' te kob'la udarila!?
On, mrtav; previja se; gotov je, nema mu spasa; jer stref'la ga dobro. Odalamila ga žestoko, a kad konjče udara, tu nema spasa; odma kofere pakuj, pa na drugi svjet.
Sva preplašena, u licu blijeda, suznih očiju, iz sveg glasa doziva Petru, ženu Stevinog strica.
-O.. Petro!!! - bog ti dava; zov'der Mićana, - Stevu udarila kob'la!
Za čas nasta strka, kuknjava i bablje naricanje, a žagor iz avlije prenese se širom sela; podignu na noge sve rodjake i komšije.
Okupilo se dosta svjeta, jer vjest se Golinjom proširila brzinom munje. Svi oko kreveta kukaju, svi ga zapitkuju.
-Stevane! - diko! - što ti je? - jesi' živ? - Stevane!- janje moje; rec'der nešto, - a Stevan; žmiri, drži se za stomak i samo odpuhuje, reklo bi se, doš'o djavo po svoje; bliži se kraj odbrojavanju.
-Sirketa!!! - sirketa!!! - daj'der sirketa! - ljudi, daj'der brzo sirketa 'amo! - viče stara Andja.
Da, da, sirketa, sirketa - dodaje Danica, Ljubana Jandrina - treba ga masirati da dodje sebi!
-Ljudi!!! - ne treba njemu sirketa, - nego, brže penj'te konje i pravac Vrginmost; po sanduk, dok još nisu zatvorili, treba požuriti, - reče neko.
Treba hvatati i uprezati konje; trč'der kod Šime Velemira po spuste; trč'der po dugačke lotre kod Mile Ruzveltovog, po kočencu treba neko skoknuti kod Aće Milovća; prednja kola su kod Mićka, na okivanju, a kako spomenuše sanduk, Vrginmost, poprezanje konja, tako mom stricu Stevanu dodje malo bolje. K 'o biva malko mu se popravi zdravlje. Odjednom progleda i poč'e se keljkariti; jer vidi moj strikan da je opasno "zabrlj'o". Skupili se ljudi, odasvud; pa k'o veli; malo sam prećer'o. Jeb'ti njih; mogli bi oni mene živa zakopati, misli se on te odjedmo, neće da spusti ni hlače, da ga sirketom masiraju tamo dje ga je kob'la udar'la.
Nekako; te iste godine, sjećam se k'o juče da je bilo prodav'o on junicu što 'oće ubosti, a koju sam ja godinu dana ranije naučio da bode; a telad, k'o telad, na svjet ne dolazi sa ružnom navikom da bode; nego eto; tele je bilo ljepo, a ja gradsko djete, bio milostivan pa volio sve domaće životinje, pa ga mazio tepao mu govoreć', kako će kad poraste biti jače u bodenju od Širana, Šarove, Vezove i Lisove. Milovao ga po čelu, pa tobož glavama; tuć, tuć i tuć i bogami; nauči se tele bosti, a moj stric ga godinu dana kasnije morao baš zbog toga što bode prodavati u Glini, jer je ljepa junica postala opasna po ljude.
Prod'o on u Glini jun'cu nekom šverceru-pretržcu, čovjeku dva metra visokom, k'o od stjene odvaljenom. U "Kasini" ga ovaj isplatio, a on brže bolje sa strinom bjež'. Kud će, kako će, pa kao četr'est prve zalegnu kraj puta pod medju. Osmatra moj strikan teren, sve dok opasnost ne prodje i autobus ne dodje.
Tog ljeta sam sa stricom i strinom iš'o po sjeno u Luku; tačno u podne, kad sunce nejžešće prži, a okolo nas krajolik suncem obasjan, pruža veličansven pogled na netaknutu prirodu. Livade okružene zelenom šumom mirišu na sjeno, posvuda se čuje cvrkut ptica, a po sred dugačkih i ravnih livada proteže se mali, vijugavi potočić u kom smo lovili rakove; zarastao u žbunju, skrven šašom, zukvom i lokvanjima. Tu, na tom čarobnom mjestu moj stric Stevan ima obarak. Sjeno je suvo, valja ga pokupiti i odvesti kući.
Na glavi mog strica od debelog štofa kapa; špricana, zimska; za sva godišnja doba: "all season", a na nogama mu čizme, duboke, gumene, a koje je on uvjek obu'vo bez čarapa. Košulja; ljetna bjela, tanka, kratkih rukava, natopljena znojem i raskopčana pa se na povjetarcu prlina i hladi ga dok on na vrh kola punih sjena sadjeva voz. Iz džepa košulje vire cigare; žućkasta kutija Ibra. Stomak njegov bjel; k'o sir; a nije bio debo; a samo oko vrata, kao neki vjenac, pocrnio od sunca. Strina Anka na glavi ima podeblji rubac, sa crnim šarama i zelenkastim kariranim kockama; na njoj crni vertun, a u rukama drvene vile "domaća radinost" sa kojima mu baca naviljke sjena na voz.
Stric zastade; podignu kapu; obrisa znoj sa čela, pa će strini:
-Daj'der mi onu vlašu sa vodom, - eno je tamo; ispod jošića, - ona mu pruži flašu, a stric nagnu i sve glasno klokoćući popi do pola, te odjednom kiselog lica ispljunu.
-Bem'ti sunac! - što si mi ovo dala? - ovo je rakija?
-Bog ti dava Stevo, pa ti si mi da' ovu vlašu da je ponesem, - reče ona.
Bila su to vremena kad Kordunašima nije bilo važno i nisu pravili razliku, jel' rakija il' voda; pilo se podjednako i voda i rakija, pa me i ne čudi što je moj stric Stevan tek nakon pola ispijene flaše, primjetio da nije voda.
Kad je završio i sadjeo voz sjena, podjemo mi kući, a on uze vojke, ošinu bičem po kob'lama, pa će:
-Ajde, Ridja, Zora! - bećar paprikaš! - vidno zadovoljan podviknu na kob'le.
-Ća, Ridja ća, - videre je; udari ona mene nogom, - ma proda'ću ja i tebe, - gundja moj stric.
I dok on gore na sjenu, jednom nogom prebačenom preko pauzine duboko uvaljen u sjeno, sjedi i vojka konje, strina dolje po putu trči "maraton", sve vilama kupeći sjeno šta se odvalilo od voza, a njegovi vozovi nikad nisu bili četvrtasti, nego uvjek nahereni i zaobljeni, a sjeno visilo sa strane, vuklo se po zemlji, pa bi se putem uvjek moralo trčati za kolima i vilama kupiti "snopovi" sjena i bacati nazad na voz.
I danas; nekih desetak godina kako umrije stric Stevan; iznenada; ovdje u Kanadi, sve mi se čini tako nestvarno. Počesto ga se sjetim. Ponekad ga vidim na pragu, stare, trošne, kućice, kako za ljetnih toplih predvečerja sjedi; pere noge, sam sebi polijevajući iz lončića; noge pune rana, promrzlih prsta, noge jednog borca, kako su ga od milja svi zvali, borca iz II svjetskog rata, jer bio je moj stric pravi pravcati borac. Teško ranjen, ležao je u Petrovoj Gori u zemunici broj 2, i nije se pretvarao; nogu su mu htjeli rezati.
Eto, to je priča o mom stricu Stevanu, kad se jednom "posvadjo" sa kob'lom, a kob'la ga ćela ub'ti, al' nije, nego ga samo dobro marn'la, jer; on je nju prvi izazvo; prvi je poč'o.
