VODENI CVJET

Maj 1986. godine

Sredinomj tridesetih godina prošlog vjeka moj pokojni deda Djuro  iznenada se vratio iz Čikaga. Spetljavši se tamo sa ljepom, mladom, ali udatom ženom, prijetila mu je mogućnost zatvora, jer muž saznavši za nevjerstvo svoje žene, jednostavno je poludio i namjeravao ga prijaviti policiji, a za preljub američki zakon tridesetih godina bio je rigorozan. Vjerovatno bi završio u zatvoru, a kasnije i protjerivanjem iz Amerike. Bješe to vrijeme velike američke recesije; tridesetih godina prošlog vjeka.
Nažalost u četrdeset prvoj godini života, krajem jula mjeseca 1941. godine kao žrtva fašizma zajedno sa mnogim drugim ljudima tog kraja, a da nikom ništa nisu bili krivi ubijen je u pravoslavnoj crkvi, u Glini, a nama je kao uspomena i za sjećanje na deda Djuru na sred dvorišta ostala kruška, koju je on vrativši se iz Amerike posadio; kao da je znao, da će debela hladovina kruške biti mjesto za odmor, gdje će navraćati gosti i putnici namjernici. Kruška bješe velika, uspravna, sa širokom krošnjom, a radjala je svake godine velike i sočne plodove, pa su augusta mjeseca rojevi stršljenova prosto opsjedali našu krušku, dok smo se mi u debeloj hladovini uz kavu, pokoju časicu rakije ilii pivo odmarali svih onih prekrsanih sunčanih dana, kad smo tamo preko ljeta odlazili na vikendicu.

Jednog sunčanog majskog dana godine 1986. nas nekolicina sjedimo u hladovini kruške; uz kavu ili pivo pričamo neformalne razgovore, a ja pijem kavu i pivu, i ne volim da mi neko to dvoje razdvaja, a da bi ćejf bio potpun, baš kao svaki Bosanac pušim cigaru. Danas; reći nekom Bosancu da je "pušač", opasno će se naljutiti, a samo mu pokaži fajr'cag, odma će požuriti da zapali i razbukta.
Društvo nam čini profesor, doktor, filozof, sociolog, istoričar i demograf; inače prvoborac i nosilac spomenice; čovjek koji je pravio Jugoslaviju. Oženio je jednu od tri moje tetke, dospio u našu familiju, pa je postao moj tetak. Profa, zanimljiv besjednik, pun interesantnih priča, dosjetki i vrckavih šala, u jednom trenutku reče:

-Jugoslavija će se raspasti kao vodeni cvijet kad procvjeta, pa mu se latice jedna po jedna počnu odvajati i plutati usamljene, površinom vode, - pa se obrati meni:
-Znaš li kakav izgleda vodeni cvijet?

-Znam; kako ne bih znao, -  rekoh, a u ustima istog časa osjetih gorčinu, njegovih riječi; gorčinu, jer ne volim pesimizam i crne prognoze, a bješe tek 1986. godina. Zemlja u ekonomskoj krizi; a jeb'ga; koja nije; al' ide se u Austriju, kupuje se, troši se, ide se na more, kupa se; benzin skup svima i svi nešto gundjaju i prigovaraju, a svi se samo vozaju i putuju.
- Ko će još kave? - zapita moja mati.
- Daj; ja ću, - rekoh, misleći da ću kavom odagnati gorčinu iz usta.

Gledam ga i nije mi svejedno; čak se malo i naljutih na njega i njegovu tvrdnju, koja je za mene bila crna prognoza, a koju tog maja 1986. ne želih da čujem.  Bješe to nedjelja i bješe prekrasan sunčan dan.
Jedna druga profesorica arapskog iste te godine mi reče nešto slično, ali u blažem obliku.

-Zašto ti ne odeš da živiš u Kanadu? Znam i jednu koja bi sigurno rekla, da ne idem nikud. Ništa te osamdesete nisu govorile o devedesetim, mada je na sceni bila ekonomska kriza i nacionalizam.
Da ne bi rata; bila bi Evropa; bila bi Evropa sigurno; mnogo ranije za sve nas; mnogo ranije nego za susjedne zemlje, koje su već preko dvadesetak godina u Evropi.

E, šta ćeš; kad se ljudi ne mogaše dogovoriti. Ne znam, dal' mi imamo ikakve veze sa svjetskom klimom, al' priča se, da zbog kretena dolazi i do globalnog zatopljenja.

Šteta; bila je tako ljepa zamlje, a bila je baš kao cvjet; al' bješe vodeni cvjet, a ja imadoh tu sreću i osjetih miris vodenog cvjeta; al' ne nadjoh način; ne nadjoh riječi, da vam ga i opišem.

FANTASTIČNA AKUSTIKA

1956. godina

Prohladnih jesenjih predvečerja skupljali smo se pored toplog šporeta; onog istog što ga je stari kupio za pare od bicikla, slušajući radio koji se uselio u našu porodicu prije nekoliko dana. Drvena, lakirana, mrka, kutija radio aparata sa zlatno obojenom armaturom iza koje se nadzirao oblik okruglog zvučnika, sa crnom staklenom pločom natpisa radio stanica, te dva bjela kotačića sa strane, izgled je našeg radio aparata, a kome ni danas ne znam marku i ko ga je napravio. 

U polumraku sa žaruljom od šezdeset svjeća koja je usput rečeno crkavala svakih pet dana, slušali smo "Veselo veče" radio Beograda, sa mladjanim Mijom Aleksićem ili humorističku emisiju radio Zagreba, u kojoj je blistala Nela Eržešnik.

Ponekad smo slušali "Veče za pomorce".

-Sretnu plovidbu i mirno more na brodu Liburnija, svom Noni na putu za Australiju želi njegova Ane, Erika i mala Nena, - bile su to riječi Radojke Šverer, dobro poznate svim pomorcima po dalekim morima i njihovim najbližim. Vedrih nedeljnih dana u vrijeme ručka oko jedan "Vesela revija", radio Sarajeva, sa fantastičnim Ivom Gavrilovićem i njegovim vrckavim vicevima, od kojih nas je  stomak znao zaboljeti, od smjeha, te njegovog karakterističnog odjavljivanja emisije: 

-Za danas toliko i da ste nam zdravo i živo, - pozdravlja vas; Gavrilović Ivo.

Stari prebire radio stanice. Vrti ljevo; vrti desno: 

-Slabo se čuje, antena još nije spojena, - zaključuje moj stari, - evo ga, dobro je, našao sam nešto.

-Ovdje Vašington glas Amerike, - govori Grga Zlatoper, - dragi zemljaci u kraju, dok vi tamo, jedete kuk'rajz, mi ovde jedemo; bela kifla.

-Jebo'te kuk'rajz, - mislim se u sebi.

Nekoliko mjeseci kasnije, nedjelja sunčan dan. Svi prozori okolnih zgrada otvoreni, a iz njih grme narodnjaci.

Od teta Reze, sa trećeg sprata, čuje se: 

-Mila majko šalji me na vodu, jer me moj dragi, jer me moj dragi, jer me moj dragi kraj izvora čeka.

Mati prebire po radio stanicama. Htjela bi da i naš radio dodje do izražaja. Šajta na radio Zagreb. 

-Evo ga..! 

-Oj Korano janje moje janješce moje ooooj!

Ne valja; nema temperament. Ide dalje: "Melodije Istre i Kvarnera". Mlako; slaba vajda. Vraća kolo nazad. 

-Evo ga..! 

Nada Mamula i kod nas i kod teta Reze. Dvije Nade Mamule; u isto vrijeme. Imamo "streo" u dvorištu! 

Evo ga; čuje se iz prizemlja, radio teta Almase. "Tri" Nade Mamule pjevaju: 

"Banja Luko i ta tvoja sela u tebi me cura zanijela, zanijela garavim očima, bjelim licem i mednim ustima." 

Fantastična akustika našeg dvorišta.

Bilo je to vrijeme sredinom pedesetih, kad su sve staklene čaše pucale po pola, čim uspeš vruć čaj i vrijeme kad su žarulje crkavale, a naš radio aparat se kvario malo, malo; jednom mjesečno, vrijeme kad sam buljio u lampice našeg radio aparata i gledao; ma, gdje su ti ljudi što pričaju iznutra, jer sam u lampama vidio male kućice i kabine iz kojih su ljudski glasovi dopirali. Vrijeme, kad je Grga Zlatoper bio zabranjen za slušanje; a nije trebalo i vrapci na grani su znali, da je to obična patka. Čuj; on će nama; mi jedemo kuk'rajz, a on bela kifla. Jest malo sutra. Otkako sam otišao iz Banjaluke u bjeli svjet, nisam pojeo bolju "bela kifla" od banjalučke, onako malo posoljene. On će meni kuk'rajz, kad sam pojeo više "bela kifla" kod Insanića na putu u školu, nego je Grga vidio u svom životu "bela kifla". 

Danas je nekom reći papak otrcano; al' stvarno; taj Grga je bio papak.

Eto; tako se Banjaluka zabavljala, kad sam bio mali dečkić i u školu tek pošao.

NEMOGUĆA MISIJA

Ako ste i vi od onih koji ne vjerujete u postojanje "Marsovaca", onda pročitajte pažljivo ovu priču, pa će te se malo zamisliti, a vjerujem da će te i promjeniti mišljenje, jer stvar nije baš tako naivna i bezazlena kako izgleda. Ne bih trebalo da je odmah protumačite kao zlo, a zašto bi postojanje živih bića na nekom drugom dalekom planetu bilo neko zlo. To je realnost koja je moguća i u ovom trenutku sve upućuje na to, da je to ono što i mislimo da jest. Možda su to mogućnosti koje su nam sad nestvarne, a možda je to "Bingo" za opstanak ljudske rase, na ovoj nama jedinoj "poznatoj planeti" zemlji, uz mjesec koji i nije nešto bog zna što obećavajući, jer na njemu i nema životnih resursa koji bi nam u dogledno vrijeme mogli nešto značiti za opstanak ljudskog roda.

Svaki dan nam serviraju  vjesti, preko tv ili Interneta, UFO vidjen ovdje, vidjen tamo, a o video prilozima da ne govorimo. 

Ima manje ili više uspješnih podvala, ali ima i onih koje vas stvarno zaintrigiraju, jer, kome je na umu da svaki dan nešto smišlja i podvaljuje.

Vjerovatno ste čitali dogadjaj u Roswellu koji se odigrao 1947 godine i nedavno je dobio i zvaničnu potvrdu od američke vlade o stvarnim i autentičnim dokazima u slikama, video zapisu i zvanično objavljenim dokumentima, šta se to tamo zaista dogodilo.

Dogodilo se dosta toga što je u interesu istraživanja ili interesu zataškavanja iz dosad manje više poznatih razloga skrivano i o tome se ćutalo i samo nagadjalo jer očevidaca je bilo i samo ponekad bi procurila informacija nekog od njih, šta je on to zapravo vidio i zapamtio.

Zovu ih Zeta Reduiculi i ima ih nekoliko vrsta, bolje reći visine, težine i boja kože. Žive na planetama koje su samo 39 s /g daleko od zemlje, (jedna svjetlosna godina iznosi 9.460 milijarda kilometara) tu odmah preko "plota", ako se uzmu u obzir neslućene veličine zvjezdanog svoda.

Jednostavnije rečeno, ako putujete 39 godina brzinom svjetla onda dolazite u područje njihovog životnog prostora, pretpostavljajući da imate takve rakete, satelite koji mogu tom brzinom putovati, a čovjek danas to još nema, vjerovatno će imati, a do tada čekajmo i nadajmo se.

Zovu se Orange zbog boje kože, a njihova tjela su pronadjena u Roswellu 1947 godine i do skoro su bila veo tajne, koja je tek nedavno objavljena kao činjenica koja se dogodila. Tjelo im je visine oko tri fita, nešto manje od jednog metra, a žive u grupi planeta dvadeste devet svjetlosnih godina daleko od nas. Posjećuju nas redovno.

Orange Zeta Reduicul, oko 1.60 m

Zeta Mantis, visina oko 2 m

Bellatrax greys, visina oko 30 cm

Na YouTube se pojavila još jedna od mnogih video snimki, za koje njihovi izvori tvrde da prikazuje autentičnu izvanzemaljsku rasu, poznatiju kao "Grey".

Ova 'sivima' daje čak i ime - Zeta Reticuli.

Zeta Reticuli dakle prema tim tvrdnjama predstavlja izvanzemaljsku rasu, koju mnogi na zemlji još zovu i 'sivim izvanzemaljcima'. Odlikuje ih velika glava, velike crne oči te mršavo tijelo.

Na snimci koju prenosimo, navodno je prikazano jedno takvo biće, a snimka je samo mali fragment materijala snimljenog na sedam video kazeta dugog više od 1.260 minuta. Materijal je navodno snimljen u razdoblju između 1942. i 1969. godine. Pogledajte snimku i prosudite sami.

Nedavno pročitah vjest, da su Englezi 2006 godina uhvatili signal iz svemira, civilzacije koja traži pomoć. Uspjeli su dešifrirati i nekoliko početnik rečenica; iz kojih se vidi, da su u velikim problemima i da traže pomoć: "Pomozi te nam", a vjeruje se, da je ta daleka civilizacija pred nestankom, jer su svojom nepažnjom po svoj prilici, sami sebi ugrozili opstanak. 

Nikad nisu dočekali pomoć sa zemlje, ukoliko im, neka druga, bliža, civilizacija nije pritekla u pomoć i pomogla.

Signal je star; ni manje ni više, nego, samo 80.000 godina, otprilike; kad je po našoj zemlji harao sabljasti tigar, a oni daleko od nas, isto toliko svjetlosnih godina.

Godine 1974. NASA je poslala poruku u svemir sa kojom se želi poručiti mogućim stanovnicima drugih planeta u dalekom svemiru da postoji i naseljena planeta zemlja, a 2002. godine odnekud je stigla jasna poruka da su razumjeli poruku te nekoliko adekvatnih slika, istih kao poslana poruka iz 1974 godine. Naznačili su i neke podatke kao i broj od 21 milijardu njihovih stanovnika.

Poruka na engleskom:

"Beware the bearers of false gift and  their broken promises. 

Much pain but still time. 

There is good out there

We opose deception

Conduit closing"

Plaše se?

Na pojavu UFO iznad St. Petersburga koja se dogodila sredinom aprila 2012. godine, stigla je informacija koja je neobična po sadržaju, a izrečena je od uglednog znanstvenika, a u cjelosti je prenose ruski mediji.

"Moscow Times" je uspio dobiti i vrlo neuobičajen komentar od jednog znanstvenika, odnosno astronoma koji radi u opservatoriju "Pulkovo", nedaleko od St. Petersburga.

"Vanzemaljci na nas gledaju kao da smo idioti, nerazvijena rasa. Možda su nas zapravo ogradili od ostatka svemira vlastitim paravanom od čitave galaksije te možda i šalju upozorenja prema stotinama milijardi zvijezda kako je civilizacija pored jedne patuljaste zvijezde, koju mi nazivamo Sunce, vrlo opasna", komentirao je Sergei Smirnov, astronom iz spomenutog opservatorija. Ne zna se čime je izazvan ovako otvoren i izrazito ličan stav jednog znanstvenika, no vjerovatno ima veze s nedavnim svjedočanstvima, kao i s činjenicom da Zemljani od toliko viđenja NLO letjelica, zapravo još uvijek nisu stupili u konkretan kontakt s vanzemaljskom rasom.

Mislim ipak da Sergei Smirnov nije u pravu i da to samo njegovo mišljenje; može biti razultat "provokacije" novinarima i da nas vanzemaljci ne doživljavaju baš tako; nego jednostavno, za sad nisu zainteresirani da nas uznemiravaju, opterećuju svojim pojavama i prisutnošću; a možda se boje i ružnih navika nas Zemljana. Možda i nekih boleština koje bi mogli dobiti od nas; možda se boje da bi ih mogli napiti, svrstati u neku religiju, dati im stranačku pripadnost ili nacionalnost, pa čak odrediti i moralno političku podobnost.