Ima u jednoj dalekoj zemlji grad; Krakow se zove i u njemu dva fudbalska kluba; FC. Wisla i FC. Cracovija, dva ljuta protivnika, dva ljuta rivala i neko bi se zapitao, šta je to neobično, kad svuda po svjetu toga ima. Da; al' u pitanju su nijanse, jer ovaj rivalitet je neobičan po tome što inače mirni Poljaci svaki put poslije derbija naprave pičvajz, pokefaju se; pa je to postala ružna tradicija da ružnija ne može biti; a u tom istom gradu što Krakow se zove bio i jedan Papa; John Paul II se zvao i taj John što je bio Papa se rodio nedaleko od Krakowa, mladost svoju i školovanje proveo u tom gradu; posvetio se vjeri i fudbalu, a volio je Papa svoju Poljsku, svoj narod i svoj klub iz Krakowa, a volio je i navijače, al' nije volio što se uvjek poslije utakmice pomlate i porazbijaju noseve; što leti kamenje, letve, rade toljage, postavljaju barikade i cjeli svoj život se borio da se navijači Wisle i Cracovije pomire i nikad više ne potuku.
Ne može se reći da ljubav nije bila obostrana; jer; voljeli su i Poljaci svog Papu; samo kad je utakmica u pitanju onda su ga voljeli malkice manje, sve dok utakmica ne prodje, a onda; opet idu u crkvu i kunu se u boga da se nemili dogadjaji poslije utakmice više nikad neće dogoditi. I godinama i desetljećima uvjek ista priča; sve do sljedećeg derbija. Prodje mnogo godina od kako je Papa otišao u Svetu stolicu, a navijači uvjek po svom; poslije utakmice zna se; kefanje.
Kako to obično biva u svim pričama i životu, jednog dana umre Papa. Cjela Poljska shrvana u dubokom bolu i žalosti za Papom. Žale i navijači FC.Wisle i isto tako FC.Cracovije za svojim idolom. Žale tako nekoliko dana; a onda se neko sa sjetom prisjeti da je pokojnikova velika želja bila da se navijači ta dva kluba pomire; da srede svoje bilaterarne odnose, žive u slozi i da gledaju utakmice u radosti i veselju; pa kad je pokojnik već tako želio, neka mu bude i tako; u znak zahvalnosti prema svom Papi, hajde da mu ispune želju; sad; kad već nisu za života njegova.
Sazvaše skupštine klubova, dadoše predlog i Papinu želju na razmatranje i predlog jednoglasno bi usvojen. Sastadoše se navijači, donesoše istorijsku odluku; nema više marisanja.
Gradjani Krakowa sretni; slave pobjedu razuma, a fudbalskih klubova navijači idu ulicama Krakowa; zagrljeni; pomješani; pjesma se ori na sve strane; ljudi otvaraju prozore pozdravljaju navijače, šalju im poljupce, zasipaju ih cvjećem, isto kao da je ponovo došlo oslobodjenje od fašizma; potekoše suze radosnice, ma pljušte poljupci, izvinjavanja za nanesenu bol iz prošlih vremenima, viču jedni drugima:
- Za sve nepravde, mi smo krivi!
- Ne, ne, ne, - ne dolazi u obzir, - niste vi, nego smo mi više krivi, - ma izvinjavaju se jedni drugima, da čovjek ne povjeruje; zasjekoše vene; spojiše krv; postadoše braća po krvi, spojiše zastave i koncom ih zašiše, izadjoše na ulice i svima objaviše:
- Od danas je mir! - mir je stigao!
Skoro, pa to bješe ko mali Deyton i nema više ratovanja, nema više makljaže, tabanja, pichvajza, nema više kefanja, a onda; na sred ulice zaplesaše Polku i zarekoše se; da, sve dok su živi, više se nikad, ama baš nika više neće pokefati, a i kako bi, kad to njima jednostavno nije u krvi.
Dodje opet dugo očekivan gradski derbi; a sudija; ubi bože; k'o da je bio u umproforac u Bosni; k'o da je pao s neba; nit' čita novine; nit' gleda televiziju; nit' prati politiku. Previdi ofsajd; pa onda poništi jedan gol; sjebe taj njihov dogovor i opet, izbi rat, u gradu što Krakow se zove.
- Čekaj!!! - ma čekaj samo malo, samo da ti kajem nešto, da ti kajem, - viče jedan navijač, držeći čvrsto suparnika za kragnu.
- Nema šta da ti meni kaješ! - znamo mi vas dobro! - još otprije, - ma vi ste obične pičke i kurve, - m'rš tamo! - nanu li ti tvoju! - dere se drugi na sav glas, - juriš!!!
Lete letve; kamenje; barikade se postavljaju; opšta makljaža po ulicama Krakowa; navijači se opet kefaju.
O, bože, bože; ne mješaj se u sport i politiku.
No comments:
Post a Comment