Ima ljudi koji vam se za života urežu u sjećanje, da ih nikad više ne možete zaboraviti; ima ljudi koji vam se za života urežu u srce i koji vam život učiniše ljepšim, a kad izčeznu, onda vam ostaje velika nepremostiva praznina u grudima; onda vam ostaje gorčina na usnama; suši vam se jezik, usporava disanje; stežu vas grudi pri svakoj pomisli na njih.
Imao sam ujaka, u Banjaluku mi dolazio, a za mene to bješe najveći praznik; veći od svih državnih; veći od svih rapubličkih praznika. Za ruku po Aleji me vodao, u zadruzi kod Vlade i Jefte crvenih, svilenih, bombona mi kupovao, baš onih što u kockastoj tegli budu, što ih trgovci lopaticom vade i u fišeku savijenom od škanicla prodavaju za pet dinara. Vodao me po Gosposkoj; vodao preko Vrbasa u kino da Dejvi Kroketa gledam; vodao me pod zidine Kastela da "Adriano" cirkus gledam. Imao sam ujaka što mi "Kekec" kupovao, da u njemu gledam slike Princa Valijanta; imao sam ujaka što mi "Male novine" kupovao; iste one što je u njima Tarzan izlazio; onaj Tarzan od Edgara Rice Burroughsa; onaj što se slagao sa svim životinjama i životinjski jezik govorio; što mu se Čita zvao Nkima; Malih novina što u njima na zadnjoj strani biješe Tim Tejlor i Spad; dva policajca što im košulje nekad štampaše roza, a nekad crvenkastom bojom, sa plavim farmerkama. Vodao me na na nedeljne utakmice kad je neko igro po blatu, na pomoćnom terenu Borca. Vodao me svuda, a ja vazda ponosan bio; jer moj ujak je bio jak ko Tarzan. Imao je moj ujaka i mnogo, mogo prijatelja i svuda bješe omiljen, svuda bješe dobro došao, a kad u Austriju na rad ode, gazdina familija ga na večere pozivala.
Volio je moj ujak da se druži sa ljudima, da ljudne, pa ako treba i da okasni, a imao je moj ujak i poroke, a najveći mu bješe alkohol. Ta opaka bolest um mu "poremeti" pa je u jednoj kriznoj fazi farbati po kući i dvorištu započe. Farbao je sve što je stigao. Počeo je da izvodi čudne gradjevinske radove, a nama to bješe čudno, nama to ponekad bješe smješno, a znali smo i zašto to radi i znali smo da je to zbog alkohola, a kako nekom u poodmakloj fazi "mantre" nadolazeće halucinacije donose osjećaj palacanja zmije, vidi miševe, bjele, žute, a malene svilenkastih krila baje mu po mislima gmižu, njemu se pričinjavaše cvjetići, kaktusi, filadendroni, ljubičice, djurdjevak, počeše muzikanti da mu pod prozor dolaze, pa onda muzikanti pridjoše bliže, pa još malo bliže i bliže, pa sve do jastuka na uvce mu violinom zagudiše, a on se bogami dobro zabrinu, jer biješe to hologram. Biješe to napad trodimenzionalnih slika u pokretu i scenski prikaz halucinacija u koloru.
Odvedoše ga na Švarču, u bolnicu; pidžamu mu dadoše i cjelo ljeto ga primiše na holidej. Doktor mu dodjeli poziciju šefa grupe, da svojim vedrim duhom unosi pozitivnu energiju medju pacijente; ma još samo malo je falilo da ide u jutarnju vizitu sa doktorom, koliko su ga zavoljeli.
Izlječiše ga i on postade opet onaj stari, dobri; postade opet ljudina.
Al' kako je lječeni alkoholičar samo prilječeni ovisnik i treba samo malo da se opet aktivira; započe rat i on opet pade u zagrljaj tečne i ljute ljubavnice, što dušu i tjelo razara. Zadesi ga zlo i ne imade popravni.
Ostadoše mi fotografije, njegov lik sa osmjehom i zlatnik kupljen u Salzburgu, koji mi pokloni kad sam išao u peti razred.
No comments:
Post a Comment