Bruja- tuzna vijest

Dragi posjetioci,
S velikom tugom u srcu objavljujemo Vam tuznu vijest da nas je nas otac i vas dragi prijatelj
Mico Brujic , napustio 27.6.2013 u svojoj 61 godini zivota.
 Posljednjih par godina je dosta svog vremena posvetio ovom blogu. Ovo je bila njegova oaza mira.
Tata je ostavio par nezavrsenih prica za sobom . Mi cemo probati da ih podjelimo sa Vama.

                                                                                                     Mico Brujic

S ljubavlju nasem ocu,

                                                                       Dejan i Maja

POSJETIOCIMA BLOGA

Zbog tehničkih problema blog "Brujine Priče" se gasi ali će te isti moći pratiti pod imenom "Pričam Vam Intermeco" ili na adresi:

http://desniblog.blogspot.ca/

bruja

KOTURALJKE

Jun 2001.

Projuri pored mene čovjek na koturaljkama; k'o metak; umalo me oduva. Staračak, osamdeset i nešto godina star, skoro pa zombi, tankih krivih nožica, bjelih k'o sir, živi kostur i dok trepnuh, on nestade u daljini.

-Ovaj stari ima osamdeset pet, a vidi kako piči, - rekoh svojoj gospodji.

-Da; ali on vozi koturaljke od pete godine, - odgovori ona.

-To nema veze, od kad vozi, - rekoh, - treba samo utrenirati i eto; to mogu i ja.

-Da vrat slomiš, - sa potsmijehom reče ona.

-Ma daj; kakav vrat? - voz'o sam koturaljke po Banjaluci, - bješe davno, al' trebam samo malo da se potsjetim i ponovim "gradivo," - smijem se ja.

-Imaš ti i pametnijeg posla, nego vozati koturaljke, - reče ona, - kad ćeš srediti garažu? - uvali mi tipično žensko pitanje.

Kad ćeš ovo, kad ćeš ono; pitanja su koja me stižu svaki dan, a najviše mrzim kad mi pita: "Kad ćeš usisati dnevnu sobu?"

Naravno da to rastegnem cjeli dan, a nekad i zaboravim, jer bože moj; ne mislim da sam imalo bolji ili gori od drugih.

Odlučih  jedan dan da odem u grad, da pogledam koturaljke i sretnem Ray Walkera, kolegu sa posla. Naleti kao da je naručen, a on je pasionirani vozač: bicikla, koturaljki, skija, skiborda i rekoh mu da hoću kupiti koturaljke, na šta se on nasmija i kaže:

-Ok, let's see.

I tako, uz njegove sugestije, kupih ljepe koturaljke; talijanski dizajn; taman moj broj i platih $130 CAN, mada ima i jeftinijih. Šljem imam od bicikla, kupih još štitnike za laktove, koljena i dlanove, jer ne daj bože da padnem, pa se zgulim, oni na poslu bi me odma pitali, kad sam kupio "Harley Davidson"?

Naravno; to sad treba isprobati. A kako ću; kad će me svi gledati i smijat će mi se? Ipak, odlučih to napraviti na stazi pored jezera, na kojoj za ljepih dana vrije od šetača, biciklista, trkača i ljepih djevojaka, koje se vozeći koturaljke polagano njišu u kukovima, te pomislih odmah, kako ću i ja da se lagano vozam bez napora, samo me odmah presječe misao, šta ako se budem i ja njihao u kukovima, mogao bi me neki derpe početi pratiti, a u Kanadi ih ima "Bože vajčusa" i to nabildani; rekao bi čovjek pojava; kad tamo; topli brat.

Odoh jedan dan na tu stazu, a vrijeme... toplo, sparno, smrklo se; crni oblaci se navukli, a kiša samo što nije, a na stazi; milina; nigdje žive duše. Super mislim se u sebi, nema nikog pa i ako padnem, neće me niko vidjeti. Stanem na koturaljke, opremljen šljemom i u punoj opremi, izgledam kao "Robokop".

Počnem lagano hodati i polako izadjoh na ravnu stazu. Napravim nekoliko koraka, pa se iz "temelja" zanjišem i dum; padnem, al' ne na glavu; nego se dočekah na ruke. Polako opet i vidim, da bih uz malo vježbanja to mogao i voziti. Nakon nekih dvadesetak minuta se odvažih; krenem malo brže, nogu pred nogu. Imam i brzinu, al'; jeb'ga; problem je stati, jer ove koturaljke nisu one "banjalučke" sa dva točka, napred, dva nazad, nego kao klizaljke; četri točka u nizu. Vozim i nema druge nego, kad sam htjeo stati primaknem se travnjaku i u punoj brzini, samo nastavim trčati po travnjaku. Vidim uspjeva, al' to ne radi niko, praktično je, al' izgleda dosta smješno i svi bi mi se smijali kad bi vidjeli, kako čiko "koči" trčeći po tavnjaku.

Kiša pada, a ja sam; pičim po stazi. Malo se okuražio, jer pravolinijska vožnje mi ide; jedino mi treba malo čvrstine u gležnjevima, al' vozim već dosta brzo i kad bih sad pao, bilo bi dosta gadno. Nailazi mala okuka, pa onda nizbrdica i ja više ne mogu kontrolisati brzinu, koja se na nizbrdici povećava, a nema ni travnjaka u blizini. Panika me hvata i nema druge, nego onako; u punoj brzini hvatam se za metalnu ogradu, a hvatanje bješe dramatično; hvatanje bješe bolno; gotovo pogibeljno i da ne bi ograde, odoh ja zajedno sa koturaljkama u jezero i odmah sebe vidim u "Hamilton Spectator" lokalnom listu, sa naslovom: "Udavio se sa koturaljkama".

Držeći se čvrsto za ogradu, okrenem se da vidim imal' koga? Gledal' ko? Dobro je nema nikog, al' eto ti vraga. Odnekud se stvoriše dva bjela labuda; doplivaše do obale, skroz blizu mene i nešto ćućuću; čavrljaju. Napregnem uši, slušam ih. Jebo mater, znaju engleski. Odjednom će labudica labudu; onim svojim piskavim i kreštavim glasom; onako; cinično i još na glas, da i ja čujem:

-Ovakvog još nismo imali na stazi!

GALOPER

1955. godina

Tu odma do nekad školskog oklopnog centra - "Petar Drapšin" održavane su konjske trke. Manifestacija je obuhvatala; preskakanje prepreka, trku kasača i na kraju; kao poslastica, trku galopera.

Naravno, tada nije bilo televizije, pa su ljudi odlazili u kino, cirkus, luna-park, utakmice Borca, a ponekad u Zalužane, na aero-miting, gdje su padobranci iskakali iz dvokrilaca.

Maleni, bjeli konjić, po tjelu prošaran pjegama, duge, kovrdžave grive, kitnjastog repa, drijema je u debeloj hladovini drveta, pokraj žičane ograde, koja djeli kasarnu od Banjalučkog polja. Veliko, izlizano sedlo natovareno na njegova slabašna ledja činilo ga je još sitnijim, još manjim nego što jest, a on bi samo ponekad mahnuvši lagano repom nastavio dremuckanje. Povremeno bi poneki mališan na dlanu servirao bonbon; što bi konjić pomjerivši kratke uši napred, mrdajući prednjom gubicom vješto pokupio. Njegov izgled nije odavao galopera i ne bi se moglo zaključiti da je trkaći konj; prije bi se moglo reći da je autsajder, koji samo popunjava upražnjeno mjesto, al' bilo je očito, da ga Banjalučka raja dobro poznaje i da je njihov miljenik. Sticao se utisak, kao da ga baš ništa ne zabrinjavaju uzbudjenja, koja tek treba da naidju.

Bješe to maleni, bjeli, "Bosanski brdski konj"; sredinom pedesetih godina prošlog vjeka, u'oči trke galopera na Banjalučkom polju. 

Tog nedeljnog popodneva, pucanj startnog pištolja označio je početak trke galopera; a konji u grčevitom skoku, skaču; najprije kratkim brzim koracima, da postignu brzinu, a onda, počinje pravi galopirajući stampedo, u kom grla zbijena jedno do drugog u grupi, uz opšti lom i tutnjavu kopita, grabe, stazom Banjalučkog polja. 

Nasta velika cika, larma, svuda okolo staze se ori; publika navija za Malog brdskog, a on je iznenada i neočekivano izbio na čelo utrke. Praćen grupom punokrvnih galopera; rasnih trkaćih ždrebaca, ulazi u prvu krivinu. Mali brdski se neda, bori se, izgara, dahće, juri, te sa unutrašnje strane krivine sjekući je, stvara prednost od pola tjela, ispred ostalih.

Evo ih; približavaju se, u naletu su i dobro se čuje dahtanje životinja, udarci korbača po slabinama konja, kojim ih džokeji mlate. Sve okolo pršti; frca blato, zemlja, sve tutnji i oni se udaljavaju, zamičući u drugu krivinu.

Ponovo su u ravnini staze, a Mali brdski se malo umorio; malo zaostaje; djeli drugu poziciju. Odjednom; kao vihor iz grupe se izdvaja crni ždrebac, za glavu viši od Malog brdskog; dugih tankih nogu, pravi razliku za više od pola tjela ispred Malog brdskog. Gotovo je, poraz? Ne nije!

Trka ulazi u završnicu; a u gledalištu opšta galama, urnebes. Nešto se dešava? Mali brdski ulazi u cilj, zajedno sa crnim ždrebcem.

Ne bih htjeo da vas lažem, kako je eto, Mali brdski pobjedio; a, u ovoj priči to nije ni važno; možda jest; možda nije. All right. It was tight. Važno je; da je bio bodren, od sviju, da su ga svi voljeli i da je bio mažen i pažen; a dal' je Mali brdski bio Srbin, Musliman ili Hrvat, da li je rzao Bošnjačkim slengom; nikad nisam saznao.

Možda je bio neki divljaner; možda; izmiksani mješanac.

Jeb'te ga; bio je naš i bio je Bosanac.

AUTOSTOPER

Jedne hladne zimske večeri, dok je napolju vijala mećava, a mi okupljeni u prijatnom društvu, ćaskali o svemu i svačemu, "prekori" me Tamara, prijateljica, koja čita ove priče, majka troje ljepih, bistrih, mališana i svi jedno drugom do uveta.

-Zasto pišeš samo o Banjaluci kad si duže živio u Zagrebu? - napiši nešto i o Zagrebu.

-Imao bih dosta toga da napišem o Zagrebu, ali bih onda morao da otvaram i Zagrebački kaleidoskop, - rekoh joj.

Ipak, napisat ću neku priču, koja bi se mogla uklopiti i odmah mi padoše na pamet detalji vezani za gostovanja Borca u Zagrebu; ali koga interesuje priča o utakmici, kad se ljudi pale na politiku i isprazne sažvakane teme, u kojima mogu da se nadmudruju, napadaju, vrijedjaju, a ja više volim nešto kreativno, da se ne zamaram sa glupostima. Ima još dosta u životu da se živi i napravi ljepih korisnijih stvari, važnijih nego se prepucavati s nekim ubjedjivajući ga u nemoguće. Bolje je vrijeme provesti recimo u igri sa unucima, a djeca brzo rastu i više nikad neće biti toliki.

Da, neki se pale se na politiku; al' ja se ne palim na to. Palim se samo kao normalan na; ma znate vi dobro, na šta mislim, al' najvažnije je da se još ne palim na guranje. Imam nekoliko pričica, pripremljenih, vezane za Zagreb. Možda, priča o autostoperu, možda priča o našim prijateljima, dragim Talijanima Ramildi i Djovaniju, ili priča, kad sam zbog neopreznosti ostao zaključan u krugu Dinamovog stadiona "Maksimir".

jun 1986. god.

Kiša pada, a nebo iznad Zagreba se otvorilo; pravi ljetni prolom oblaka i ne da pada, nego lije, a ja na križanju Selske sa Končarevom; odmah do starog gradskog kupatila, čekam zeleno na semaforu. Prilazi mi čovjek, bez kišobrana; hvata rukom za bravu vrata mog auta. Vidim, pokis'o je k'o miš i misleći da ga treba prebaciti tu negdje; blizu, ili možda do Trnskog, usput mi je; ajd' da pomognem čovjeku; otvorih mu vrata:

-Šta je prijatelju, dokle ideš? - zapitah ga; smijući se, onako u šali.
-Vozi za Karlovac!!! - idemo na janjetinu! - izdera se on na mene, a ja se odmah uozbilji i nije mi pravo.
Opa; mislim se u sebi, ovaj nije baš tačan.
-Šta će mo u Karlovcu, kad imaš janjetinu i ovdje u Zagrebu? - pokušavam ga malo omekšati. Pogledam ga ispod oka, a on; neobrijan sav raščupan, bazdi na znoj i duvan; smrdi k'o tvor, a kapi se sljevaju niz njegovo lice. Osjetih; vrag je uzeo šalu i vidim da ću imati problem, a odmah mi pade na pamet, da ga odvezem pred stanicu milicije, na Trešnjevci, pa nek se oni bakću s njim. Napravio bih upravo to, ali već sam prošao Končarevu, a sljedeća najbliža je Remetinec, čini mi se.

-Ma za Karlovac, idemo na janjetinu, slušaj što govorim! - opet on strogo, te nastavi, - vozi, - sad skreni, desno, tu, tu, u ovu ulicu! - prstom mi pokazujući ulicu, kod dječijeg kazališta Trešnjevka.

-Samo da uzmem torbu! - tu me čekaj, jesi čuo?! - reče on strogo.

-Ajde; samo požuri, nemoj da te moram čekati - rekoh mu.

Jest; malo sutra, čim on zalupi vrata, a čiko po gasu.

-Jebem ti budalu, - rekoh sebi.

Naravoučenije:

Jebala'vas janjetina ne otvaraj nikom kog' ne poznaš!

CRNI PETAK

Maj 2011.

Sinoć negdje oko osam naveče udari strašna kišurina, brisači jedva razgrću vodu sa stakla; pravi proljetni prolom oblaka. Navukoše se crni oblaci, a ja vraćajuć' se iz Toronta sa Pearson aerodroma primjetih da mi lampica za gorivo signalizira još desetak litara goriva u autu i premda bi se i sa tom količinom mogao dovući do kuće, sama pomisao, na neki nepredvidjen zastoj u prometu, na ovoj kiši natjera me da skrenem na prvu benzinsku u Oakvillu.

Kako je petak, pa još trinaesti, greškom povukoh ručicu i otvorih poklopac prtljažnika, umjesto poklopca za rezervoar goriva. Sad sam u problemu, jer se ta bravica ponekad zbog resetovanja mora ručno podesiti i zatvoriti. Obično koristim privjesak za ključeve sa daljinskim, da bih otvorio gepek, al' ovaj put nisam. Ipak, dobro je, pumpa je natkrivena i nakon uzimanja benzina pokušavam podesiti bravicu, a to se obično radi vještim pomakom jezička bravice unazad. Dok to radim pridje mi mladji čovjek i pridruži se "popravci".

-Imam i ja isti taj "problem" na mom autu, - mislim da to treba ovako napraviti, - prstima pritiskajući pokušava vratiti unazad jezičak bravice.

Za časak mu prepustih popravku u nadi da će to uspjeti riješiti, jer on reče da ima isti problem kod svog auta. 

Ne ide, ja opet pokušavam, pa onda opet on i tako radimo naizmjenično, dok njegova sqvadra strpljivo čeka, gledajuć' i nestrpljivo zureći iz auta.

Rekoh nešto po naški, a on me pogleda začudjeno, te me priupita:

-Koji je to jezik?

-Sočni srpskohrvatski, - rekoh.

-Pa mi smo komšije iz Evrope, - ja sam iz Italije, iz Napulja, - jel' znaš gdje je Napulj? - zapita on, vjetrovatno misleći da će dobiti odgovor kao i od ostalih Kanadjana, koji usput rečeno nemaju blage veze ni koji je glavni grad u Kanadi, a kamo li da znaju gdje je Napulj.

-Znam,- kako ne bih znao, - odgovorih mu, a on nema pojma kol'ko bih mu mogao pričati o Reggio di Calabria, pa i dalje o jugu Italije. 

Volim ovakve dijaloge, al' kiša neumorno pada, mi smo u redu za gorivo, drugi čekaju na red.

Zaboravismo na trenutak na bravicu i počesmo priču, jer znam da su Talijani sjajni momci, gotovo sazdani kao mi, imaju slične životne navike i temperament kao naši ljudi i uz to kuže sport, eto ti teme za priču, a primjetivši jednog iz njegovog auta u plavom dresu rekoh. 

-Onda ti sigurno navijaš za Napoli? - Maradona je igrao za vas. On se brecnu, a vidim da mu je drago.

-Igrao je i dok je igrao navijao sam za Napoli, ali poslije sam više volio Sampdoriju - reče.

Jest, kad vas je vodio Vujadin Boškov, - onda ste bili i šampioni Italije,- pecnuh ga u šali.

-Yes, Boskov..!- prisjeti se on sa čudjenjem.

-I ne samo Boškov, - igrao je za vas i Jugović, Mihajlović, Manćini, isti ovaj što sad vodi Manchester city. Smije se on klimajući glavom, a na licu mu vidim da mu je drago, a ovi iz auta ga samo gledaju i nešto komentarišu. Dobro da nismo počeli još pimplati loptu, onako, na prazno, kol'ko smo se zapričali.

Jel Boskov iz Srbije ili iz Jugoslavije?- zapita on.

On ti je iz Srbije, a onda je bio iz Jugoslavije, - dok je trenirao Sampdoriju.

-Jesi čuo za Riveru, Sivorija, Mazolu, Pratija? - pa dodadoh,- Altafinija, Faketija i Mazoratija?- a ovaj zadnji je bio košarkaš i nikad nije ni postojao kao fudbaler, al' ga dodadoh, samo zato što se rimuje sa ostalim, - a Talijan razvuko osmjeh, od uva do uva.

-Dobro ostavimo sad bravicu, pada kiša, - rekoh, - podesit ću je kod kuće.

Pozdravismo se i on ode u auto kod svojih Talijana. Upališe auto i krenuše, usput osmjehujući se i mašući mi u znak pozdrava.

Da sam neki luzer završio bih ovu priču, petak je, pa još trinaesti, crni oblaci se nadviše nad Ontariom, pada dosadna kišurina, ljudi me mrzovoljno posmatraju iz svojih auta, a ja na njihovim licima vidim da me mrze. Bravica od gepeka mi se pokvarila, ma otišlo sve u božju mater, ma o'šlo sve u pivsku flašu; al' pošto nisam, priču ću završiti:

Juče bješe Crni petak; crni oblaci pokriše Ontario, a padala je i jaka kiša. Imao sam problem sa bravicom i jest da je petak, al' nije ni petkom sve tako crno. Uvijek  ima ljudi finih manira, koji su ljubazni, koji žele i hoće da vam pomognu.

NINA PILJOVSKI

Krenete li iz Zagreba put Remetinca, preko Brezovice, pa nastavite preko Pisarovine i Jamničke kiselice te preko mosta na Kupi; doći će te u kraj brežuljaka, livada, dolina i brda, šuma i zelenih pašnjaka u kraj neizmjerne ljepote, a još samo malo dalje; ni dvadesetak minuta lagane vožnje; dolazite u kraj mojih predaka, u kraj gdje se priroda poigrala i svu svoju kreativnost prosula posvuda naokolo, podarivši ljepotu krajolika narodu tog kraja. Dolazite u kraj gdje su Bović, Čremušnica, Kirin, Golinja i Čemernica najčešće spominjana imena. Kao dječarac odlazio sam tamo preko ferja; u kraj svojih djedova, a otac bi mi uvjek isto govorio.

-Pazi se, da te konj ne udari, - a znao je on dobro, zašto to govori; neko me ocinkario; znao je sve i da se konjima o vrat vješam, i da ih za repove vučem, da im na uvo šapućem; a konji su čudne "zvjerke". Imaju svoju ćud i narav, isto kao čovjek; neki hoće da te udari nogom, neki hoće da te glocne, a neki ti dozvoli da mu priđeš, pa tek onda pokaže svoju pravu narav; ali ovo nije priča o konjima, a priču o konjima i kako sam pao sa konja, ispričat ću vam drugi put. Za časak ću parafrazirati pokojnog Miku Antića i reći, da je ovo je priča o jednom staračku, priča o vilama, pa ko voli nek čita, a ko ne voli; "Marš odavle iz našeg sokaka, kad ne umeš da sanjaš!"

Za toplih ljetnih večeri, a pred smiraj dana, kad bi seljani namirili svoje radove i sagnali blago u štalu, dolazio je Nina Piljovski u kolnicu kod Djuke rođaka, gdje su bili i ostali mještani, da malo prodivani sa ljudima, popiju koju ljutu, te onako, pušeći i pljuckajući pred sebe, divane, a mi djeca slušamo, sa ko dva fildžana izbečenih očiju, priče, od kojih nam se strah uvlačio pod kožu, i zbog čega bismo kasnije noću pišali samo preko praga, jer do šekreta se nije smjelo.

Slušajuć te priče, shvatih samo jedno, da niko nikada nije vidio ni jednu, ali bože moj; narod ko narod; priča svašta; ispreda priče, svakojakve tračeve, a kad su djevojke u pitanju, e onda; maštarijama nema granica i što djevojka ljepša to je trač veći, bez trunka abera i pričama nikad kraja, a nagađalo se svašta, bogami, neki se u prsa udaraše i u familiju zaklinjaše, da su ih vidjeli, čak i bili sa njima i da su preljepe, ljupke, da su dugih crnih kosa, sa prozirnim dugačkim haljinama, da noću plešu uz veliku vatru, negdje na nekom proplanku, usred velikih šuma, daleko od pogleda ljudi i tek u cik zore nestaju, u nepoznatom pravcu, do sljedeće noći, pa onda pojavljuju iznenada, na nekom drugom mjestu, a još se pričalo, da su vječno mlade i da nikad ne ostare, da se nikad ne udavaju i da se rađaju samo u narodnim pričama.

Pričalo se još i da su Ninu Piljovskog nosile, a svi ljudi u kraja su to znali, jer dolazile su vile u Golinju, zavičaj mojih djedova. U gluvo doba noći, kad svi spavaju, spuštale su se odozgo, sa neba, tiho, nečujno, ulazeć seljanima u dvorište, ambare, štalu, timarile blago, plele konjima pletenice u grivi i sve to uz igru, a mještani su znali to prepoznati, govoreći tiho, u povjerenju, sa dozom straha, da su vile bile noćas kod njih, u njihovoj štali. Ponekad se dešavalo, da je nečija kobila vidjena u barama, kako pase, ispod Rovina ili Gladovaca i to su ljudi prepoznavali i pripisivali vilama, koje su ljudima noću kad nitko ne vidi odvodile stoku iz štala i ostavljale po pašnjacima i livadama. Čudne stvari su radile te vile, a jedan moj rođak mi je tvrdio, kako su ostavili sjeno u lankama, a kad su se sutradan vratili da ga pokupe, sjeno je bilo u plastovima, a pričalo se još i za neke ćutljive ljude koji nisu pričali ni sa kim u selu, da su ih vile nosile.

Pusti ga, - njega su vile nosile, iznad grmova i pašnjaka, preko Kozarca, Borata, Bovića, Mravskih bara, tja tamo do Kirina, pa je zato splašen, - znaš on ti je prije bio normalan, al' od tog dana je ko zblanjen, a kako jadan i ne bi bio, kad su ga našli kod Pavlovića mosta, kako leži sav brljav u blatu, a cjelu je noć uz vatru plesao sa njima.

Nina bješe staračak; suvonjav, povisok, ispijenog lica, naglašenih jabučica, te živahnih buljavih očiju, koje su virile ispod otrcanog škiljaka, maslinaste boje, kupljenog na nekom stočnom sajmu, u Glini, Pokupskom ili Lasinji, još davno, a bješe rijetkih zubiju, te gustih brčina koji su godinama požutjeli od dima cigareta, a Nina ih je sam savijao, popunjavajući škijom izmedju palca i kažiprsta papirčić od starih novina, koje je vazda nosio u džepu, a koje bješe tako preklopljene da je trebalo samo isparati dio za cigaru. Bješe to cjeli ritual, sve do pripaljivanja cigarete, suvom gljivom i kremenom, a onda bi duboko, punim plućima usrknuo prvi dim, dugačak, ispuštajuć' ga kroz nos u brčine, obavezno pljuckajuć ispred sebe, sukajući prstima vrhove dugačkih brčina, a na žuljevitim i od sunca preplanulim šakama dobro su se razaznavao i nazirao splet krvnih žila.

Al, kol'ko se sjećam; njemu pravo ime i nije bilo Nina, a nije mu ni prezime bilo Piljovski, a ipak, ljudi su ga tako zvali, a Piljovi, maleni  zaseok u pitomom kraju, punom zelenih livada, pašnjaka i suncem obasjanih brežuljaka, koji su načičkani jedan do drugog,  petnaestak kilometara sjevernije od Petrove gore, izmedju Kupe, Golinje i Trepče dobiše taj podrugljiv nadimak, tko zna kad i tko zna iz kog razloga.

Baš u tom malenom zaseoku, Nina je živio u maloj trošnoj brvnari; malo izdvojenoj od ostalih kuća, jedva bih se mogao okrenuti u njoj, koliko je bila mala; kućica sa dva pendžera i starim raštimanim vratima, koja su vazda škripala, sa podom od nabijene zemlje i zidanom pećicom od cigle, ofarbanom bjelim krečom; isto kao i zidovi brvnare, između čijih bi brvana mogao vidjeti tko ide putem. Pored vrata čabra, sa poklopcom od šperploče, na kojoj je bio lončić; klupa do zida; sto na kom je stajao lampaš, te dvije štokrle; a iznad stola na čavlu, obješen drveni okvir, sa slikama, požutjelim od vremena; malo nakošene i postavljene u nekakvom razbacanom redu. Na jednoj su njegove tri ćerke; još kad su bile djevojčice. Najstariju nikad ne vidjeh, a Nadu i Maru jesam; a one su sredinom šezdesetih otišle trbuhom za kruhom; poudale se i poslije toga ih više nikad nisam vidjeo, te usred rama slika; Stevina; u vojničkoj uniformi, a on bješe Ninin mladji sin, jer je stariji Dragan još za drugog rata poginuo u Kapeli i odmah do te slike opet Stevo; na motoru; u milicijskoj uniformi. Izgledao je tako mlad, al' poginu Stevo, krajem šezdesetih u Varaždinu, u saobraćajnoj nesreći i kad se činilo da mu nije ništa, a ni u bolnicu ne htjede otići, klonu; u sred bjela dana.

Bješe to ambijent gdje se život ukućana odvijao na nekoliko kvadratnih metara i gdje je ćeno vezan za kolnicu, kvočka sa pilićima koji su trčkarali svuda unaokolo, ispod kreveta, klupa i stola, bili neizbježan dio ukupnog inventara svih domaćinstava tog kraja. Već dugo u tom selu nitko više ne živi. Piljovi, nekad pitomo selo, sada izgleda sablasno, a jedini koji sad tu boravi je narušenog zdravlja, Ićo Perišinčin; penzioner. Već tridesetak godina prodje, kako Nine više nema, a ja prodjoh nedavno putem, te kroz šipražje i šikaru vidjeh krov njegove male brvnare, na kom je još nekoliko crijepova, a crni rogovi krova okićeni paučinom, kao dokaz, da je tu nekad davno netko živio.