Oktobar 1956. godine
Tamo preko; iza zida u "Novim zgradama", živio je Buco; momak plave kose, izduženog lica, sitnih plavih očiju i punih obraza. Taj zid na koji smo se svakodnevno pentrali i na kom je uvjek bilo živo i prometno, dugačak od Pelagićeve do ulice Rade Ličine djelio je naše dvorište od njegovog. Bilo je tu i nekoliko velikih rupa u zidu, zaostalih iz rata, iz kojih je po rubovima virila žičana armatura, a kroz koje smo se mi dječurlija svakodnevn provlačili iz dvorišta u dvorište. Imao je Buco mladjeg brata Bobana, pa su svaki dan kroz taj zid sa svojom klapom dolazili u naše dvorište, provlačeći se; jedan po jedan. Za glavu veći od sviju prkosio nam je, a bogami i ćvoke djelili.
Jednog nedeljnog popodneva, padobranac koji je napravio od maramice, malo špage i štipaljke bacao je u vis. Padobranac se zakačio na granu drveta u našem dvorištu, a on gadjajući ga kamenjem nije mogao da ga skine. Samo nekoliko metara od njega sa rukama u džepovima stajao sam, posmatrajući. Iznerviran neuspješnim pokušajima, bio je frustriran i bjesan:
-Ma jebem ti majku! - uzviknu on; te snažno zafrljaci kamen prema padobrancu; promaši ga, a kamen u velikom luku odleti pravo u prozor teta Branke Crnogorac, u prizemlju naše zgrade.
Istog časa; Buco povika:
-Aha Mićo! - razbio si prozor!
Iznenadjen; zbunjen; gledam i ne vjerujem. Kako sad to; ja razbio prozor? Pa svi smo vid'li da je on razbio prozor?
Ali; Buco je prefrigan mangupčić, premazan svim mastima i ne gubi vrjeme; te brže bolje trči kod teta Branke, da je obavjesti, da sam ja razbio prozor. Odjednom; svi iz njegove klape viču isto to:
-Mićo! - razbio si prozor!
Nikad vaspitavan i podučavan laganju, nisam se mogao nositi i braniti sa prefriganim mangupčićima; koji su uz to bili i stariji i jači od mene. Ostadoh sam, protiv sviju.
Tek sad dolazi do zavrzlame, jer Murat, podstanar kod tete Branke i njene sestre Duške, izlazi u dvorište da izvrši vjestačenje, uvidjaj i rekonstrukciju cjelog dogadjaja.
Počinje pojedinačno ispitivanje; a Buce mangup; suze roni, zapomaže, sklapa ruke i kune se majkom, da on nije razbio prozor; nego ja, a pri tom se poziva na svoju klapu; prijatelje, iz "Novih zgrada".
U šoku i zbunjen; samo govorim:
-Nisam ja razbio prozor; nego Buco.
Murat uzima kamen i pribjegava balističkom proračunu, onako; od'oka; izračunati ubacnu putanju, do teta Brankinog prozora.
Kamen prvi bacam ja; a potom Buco. Lukav klipan; lukovo podvaljuje svima; te kroz suze dokazuje da on može kamen baciti dalje od mene, ali da sam ja ipak razbio prozor.
Murat je još neodlučan, još je u "dilemi"; ne može da se odluči ko je krivac, ko je uljez, pa se odlučuje na čitanje istine sa lica. Gleda me pravo u oči; da vidi da li lažem; a onda gleda Bucine suzne oči i pita; ko je razbio prozor. Ne može stručnjak za balistiku, uvidjaje i rekonstrukciju doći do istine, te povlači genijalan potez. Pita Milu; iz Bucine zgrade, momka sa kojim sam kasnije odrasta u istom dvorištu kod kina Kozara, a koji je cjelog života odkako ga znam bio ozbiljan i nikad se nije nasmijao; a bogami nisam ga nikad ni vidio da se igrao sa djecom.
-Mile! - ko je razbio prozor?
-Mićo! - reče Mile, - okom ne trepnuvši i slučaj bi riješen.
Murat svečano presudi:
-Mićo, - ti si razbio prozor!
Još samo da je imao drveni čekić; da lupi po stolu; sve bi bilo po sudskom protokolu; zvanično i po propisu. Optuženi nema pravo žalbe; a kazna se mora izvršiti odma.
Evo ti teta Branke zadihane uz stepenice; te će onim svojim poput kreje kreštavim glasom; mojoj materi:
-Znaš! - tvoj Mićo je razbio prozor i treba da mi platiš pet stoja! - odrubi ona cjenu, ofrlje; onako; od'oka.
Vjerovatno je u tu cjenu bila uključena: cjena dostave stakla, kava majstoru, državna taksa, sudski troškovi, a možda je i sudija dobio stoju.
No comments:
Post a Comment