Krenete li iz Zagreba put Remetinca, preko Brezovice, pa nastavite preko Pisarovine i Jamničke kiselice te preko mosta na Kupi; doći će te u kraj brežuljaka, livada, dolina i brda, šuma i zelenih pašnjaka u kraj neizmjerne ljepote, a još samo malo dalje; ni dvadesetak minuta lagane vožnje; dolazite u kraj mojih predaka, u kraj gdje se priroda poigrala i svu svoju kreativnost prosula posvuda naokolo, podarivši ljepotu krajolika narodu tog kraja. Dolazite u kraj gdje su Bović, Čremušnica, Kirin, Golinja i Čemernica najčešće spominjana imena. Kao dječarac odlazio sam tamo preko ferja; u kraj svojih djedova, a otac bi mi uvjek isto govorio.
-Pazi se, da te konj ne udari, - a znao je on dobro, zašto to govori; neko me ocinkario; znao je sve i da se konjima o vrat vješam, i da ih za repove vučem, da im na uvo šapućem; a konji su čudne "zvjerke". Imaju svoju ćud i narav, isto kao čovjek; neki hoće da te udari nogom, neki hoće da te glocne, a neki ti dozvoli da mu priđeš, pa tek onda pokaže svoju pravu narav; ali ovo nije priča o konjima, a priču o konjima i kako sam pao sa konja, ispričat ću vam drugi put. Za časak ću parafrazirati pokojnog Miku Antića i reći, da je ovo je priča o jednom staračku, priča o vilama, pa ko voli nek čita, a ko ne voli; "Marš odavle iz našeg sokaka, kad ne umeš da sanjaš!"
Za toplih ljetnih večeri, a pred smiraj dana, kad bi seljani namirili svoje radove i sagnali blago u štalu, dolazio je Nina Piljovski u kolnicu kod Djuke rođaka, gdje su bili i ostali mještani, da malo prodivani sa ljudima, popiju koju ljutu, te onako, pušeći i pljuckajući pred sebe, divane, a mi djeca slušamo, sa ko dva fildžana izbečenih očiju, priče, od kojih nam se strah uvlačio pod kožu, i zbog čega bismo kasnije noću pišali samo preko praga, jer do šekreta se nije smjelo.
Slušajuć te priče, shvatih samo jedno, da niko nikada nije vidio ni jednu, ali bože moj; narod ko narod; priča svašta; ispreda priče, svakojakve tračeve, a kad su djevojke u pitanju, e onda; maštarijama nema granica i što djevojka ljepša to je trač veći, bez trunka abera i pričama nikad kraja, a nagađalo se svašta, bogami, neki se u prsa udaraše i u familiju zaklinjaše, da su ih vidjeli, čak i bili sa njima i da su preljepe, ljupke, da su dugih crnih kosa, sa prozirnim dugačkim haljinama, da noću plešu uz veliku vatru, negdje na nekom proplanku, usred velikih šuma, daleko od pogleda ljudi i tek u cik zore nestaju, u nepoznatom pravcu, do sljedeće noći, pa onda pojavljuju iznenada, na nekom drugom mjestu, a još se pričalo, da su vječno mlade i da nikad ne ostare, da se nikad ne udavaju i da se rađaju samo u narodnim pričama.
Pričalo se još i da su Ninu Piljovskog nosile, a svi ljudi u kraja su to znali, jer dolazile su vile u Golinju, zavičaj mojih djedova. U gluvo doba noći, kad svi spavaju, spuštale su se odozgo, sa neba, tiho, nečujno, ulazeć seljanima u dvorište, ambare, štalu, timarile blago, plele konjima pletenice u grivi i sve to uz igru, a mještani su znali to prepoznati, govoreći tiho, u povjerenju, sa dozom straha, da su vile bile noćas kod njih, u njihovoj štali. Ponekad se dešavalo, da je nečija kobila vidjena u barama, kako pase, ispod Rovina ili Gladovaca i to su ljudi prepoznavali i pripisivali vilama, koje su ljudima noću kad nitko ne vidi odvodile stoku iz štala i ostavljale po pašnjacima i livadama. Čudne stvari su radile te vile, a jedan moj rođak mi je tvrdio, kako su ostavili sjeno u lankama, a kad su se sutradan vratili da ga pokupe, sjeno je bilo u plastovima, a pričalo se još i za neke ćutljive ljude koji nisu pričali ni sa kim u selu, da su ih vile nosile.
Pusti ga, - njega su vile nosile, iznad grmova i pašnjaka, preko Kozarca, Borata, Bovića, Mravskih bara, tja tamo do Kirina, pa je zato splašen, - znaš on ti je prije bio normalan, al' od tog dana je ko zblanjen, a kako jadan i ne bi bio, kad su ga našli kod Pavlovića mosta, kako leži sav brljav u blatu, a cjelu je noć uz vatru plesao sa njima.
Nina bješe staračak; suvonjav, povisok, ispijenog lica, naglašenih jabučica, te živahnih buljavih očiju, koje su virile ispod otrcanog škiljaka, maslinaste boje, kupljenog na nekom stočnom sajmu, u Glini, Pokupskom ili Lasinji, još davno, a bješe rijetkih zubiju, te gustih brčina koji su godinama požutjeli od dima cigareta, a Nina ih je sam savijao, popunjavajući škijom izmedju palca i kažiprsta papirčić od starih novina, koje je vazda nosio u džepu, a koje bješe tako preklopljene da je trebalo samo isparati dio za cigaru. Bješe to cjeli ritual, sve do pripaljivanja cigarete, suvom gljivom i kremenom, a onda bi duboko, punim plućima usrknuo prvi dim, dugačak, ispuštajuć' ga kroz nos u brčine, obavezno pljuckajuć ispred sebe, sukajući prstima vrhove dugačkih brčina, a na žuljevitim i od sunca preplanulim šakama dobro su se razaznavao i nazirao splet krvnih žila.
Al, kol'ko se sjećam; njemu pravo ime i nije bilo Nina, a nije mu ni prezime bilo Piljovski, a ipak, ljudi su ga tako zvali, a Piljovi, maleni zaseok u pitomom kraju, punom zelenih livada, pašnjaka i suncem obasjanih brežuljaka, koji su načičkani jedan do drugog, petnaestak kilometara sjevernije od Petrove gore, izmedju Kupe, Golinje i Trepče dobiše taj podrugljiv nadimak, tko zna kad i tko zna iz kog razloga.
Baš u tom malenom zaseoku, Nina je živio u maloj trošnoj brvnari; malo izdvojenoj od ostalih kuća, jedva bih se mogao okrenuti u njoj, koliko je bila mala; kućica sa dva pendžera i starim raštimanim vratima, koja su vazda škripala, sa podom od nabijene zemlje i zidanom pećicom od cigle, ofarbanom bjelim krečom; isto kao i zidovi brvnare, između čijih bi brvana mogao vidjeti tko ide putem. Pored vrata čabra, sa poklopcom od šperploče, na kojoj je bio lončić; klupa do zida; sto na kom je stajao lampaš, te dvije štokrle; a iznad stola na čavlu, obješen drveni okvir, sa slikama, požutjelim od vremena; malo nakošene i postavljene u nekakvom razbacanom redu. Na jednoj su njegove tri ćerke; još kad su bile djevojčice. Najstariju nikad ne vidjeh, a Nadu i Maru jesam; a one su sredinom šezdesetih otišle trbuhom za kruhom; poudale se i poslije toga ih više nikad nisam vidjeo, te usred rama slika; Stevina; u vojničkoj uniformi, a on bješe Ninin mladji sin, jer je stariji Dragan još za drugog rata poginuo u Kapeli i odmah do te slike opet Stevo; na motoru; u milicijskoj uniformi. Izgledao je tako mlad, al' poginu Stevo, krajem šezdesetih u Varaždinu, u saobraćajnoj nesreći i kad se činilo da mu nije ništa, a ni u bolnicu ne htjede otići, klonu; u sred bjela dana.
Bješe to ambijent gdje se život ukućana odvijao na nekoliko kvadratnih metara i gdje je ćeno vezan za kolnicu, kvočka sa pilićima koji su trčkarali svuda unaokolo, ispod kreveta, klupa i stola, bili neizbježan dio ukupnog inventara svih domaćinstava tog kraja. Već dugo u tom selu nitko više ne živi. Piljovi, nekad pitomo selo, sada izgleda sablasno, a jedini koji sad tu boravi je narušenog zdravlja, Ićo Perišinčin; penzioner. Već tridesetak godina prodje, kako Nine više nema, a ja prodjoh nedavno putem, te kroz šipražje i šikaru vidjeh krov njegove male brvnare, na kom je još nekoliko crijepova, a crni rogovi krova okićeni paučinom, kao dokaz, da je tu nekad davno netko živio.
No comments:
Post a Comment