Zima 1958. godine
Nekad; jako davno; ima tome podosta godina, još u prošlom vjeku, nije bilo televizora, nije se surfalo po komjutoru; rijetskost je bilo čuti radio, al', bilo je nešto drugo, nešto što nas je sviju okupljalo i grijalo, nešto što smo svi voljeli; bio je šporet.
Naš šporet oko kog smo se okupljali trljajuć dlanove i grijuć se, bješe crn ko ćumur, a sa čunkom, dugačkim i ofarbanim u bronzanu farbu, koji je stršao visoko uza zid, skoro do plafona; činilo se da će čunak svaki čas probiti i izaći gore, kod Hodžića. Obično bi se na tablama u plavom loncu nešto krčkalo, a ponekad bi se na njemu našle moje i bratove cipele, mokre od snjega, par mokrih vunenih čarapa, što nam ih mati isplela i sve se to sušilo da bih odmah čim se osuše mogli zbrisati vani; a šta više jednoj porodici treba, od pucketanja vatre i topline koju širi šporet?
Bješe to mjesto oko koga se sve vrtilo, mjesto gdje je dan počinjao i gdje se dan završavao, mjesto kom smo prilazili odmah sa vrata, a za hladnih jesenjih i zimskih večeri tu se okupljali tiskajući se oko njega, a otac bi nam pričao izmišljene priče koje su se dogadjale u velikim šumama, kanjonima, a mogle su se nastavljati, jedna na drugu, kao; "Saga o Forsajtima".
Vrijeme hladno; snježno zimsko predvečerje Banjaluke pedesetih godina u Aleji, kada je padao gusti snjeg, a slabašna ulična rasvjeta obasjavala mjestimično ulicu, osvjetljavajući metljanje gustih pahuljica, a lipe savijenih grana do zemlje i kad ralica samo jednom prodje, protutnji Alejom i ode u daljinu, lamatajući po ivičnjacima ceste, a odmah zatim, začuje se zvono pravoslavne crkve; osam sati.
-Ajde tata, pričaj nam priču! - zavapismo ja i brat.
-Neka vam priča, al' nema bježanja i sakrivanja ispod sećije,- reče mati, jer eto sinoć, brat pobježe i sakri ispod sećije, kad je stari pričao priču kako su ga Talijani zarobili i tek kad su ga pustili buraz je izašo ispod, a znao je stari nama pričati razne priče, posmatrajući nas ispod oka kako reagujemo, često puta šaleći se na naš račun, stavljajući nas u priče u kojima smo uglavnom bili "Robin Hoodovi" ili lovci na medvjede i vukove, junaci na konjima, pa bi često šale radi, mom bratu na konja natovario mladu ljepu djevojku, a on bi se posramio spuštajući nos i pogled do zemlje, a svi smo znali da mu je drago. Samo bi nakratko podigao pogled, a onda brzo opet dole, napućenih usana, kao da će svakog trena Robin Hood zaplakati.
-Nakon dva dana marširanja i tumaranja, sa jedinicom po ličkim šumama,- obratio bi se stari materi, da priči dadne ozbiljan ton i kao priča samo njoj, - pa onda kamenjarom, po suncu, onako žedni, gladni, zaustavismo se negdje kod Sušaka, u nekom malom napuštenom selu, - nigdje žive duše, - ma, ni pačeta ni mačeta; sve pusto, prozori porazbijani, samo poneka kokoš, - vidi se da niko tu ne živi, a nas četvorica odlučismo da se smjestimo u jednu staru brvnaru. Udjemo unutra, a ovi moji drugari samo se skljokaše i odmah pozaspaše umorni od dugotrajnog marša, a ja; čuvam stražu. Gledam, sve razbacano, porazbijano, - vidim da je tu neko ležao na podu, jer slama je prostrta,- kad odjednom, - pim pooo, - čujem neki tihi glas.
-Okrenem se, - gledam od kud dolazi, al' ne mogu odrediti, - naćulim uši, - ništa,-ništa se ne čuje,-malo kasnije opet,-pim pooo,-opet se odnekud javi taj glas,-reče otac, a ja i brat, oči izbečili ko dva mala sojkina tića, šutimo, buljimo i samo ponekad trepnemo. Strah nas je, a stari se unio u priču; zabrinut; uozbiljio se.
-Šta je bilo? - mati mu se pridruži, te će tihim glasom i onako zabrinuto ko fol priupitati.
-Ps'ps, ućutkuje stari mater, - ništa,-repetiram pušku na gotovs, - okrećem se, al' ništa, opet tišina, - ma ni muva se ne čuje, - reče stari.
-Polagano krenem u drugu sobu, znoj me obliva, - ništa, - mislim se, da nije sa tavana? - moram se paziti da me ne zaskoči odozgo, okrenem se, a ono; sastavi jače, - pim pooo..!
Ja i brat se ukočili, gutamo knedle, a stari; ima monolog; uživio se, te nastavi.
-Oho! - učini mi se da dolazi iz podruma, - polagano otškrinem vrata i tiho se spuštam u podrum, a dole; lampaš, zakačen za gredicu, - svjetli, - sve se vidi kao na dlanu, - al' nikog nema, - okrenem se nazad, kad ono opet, jasno i glasno:
-Pim Pooo..!
-Opet ne vidim ništa, al' znam; tu je.
-Pim Pooo.
-Brzo se trgnem u pravcu glasa, kad tamo, na stolu, - imam šta vidjeti.
Šta? - šta je bilo? - zapita mati.
-Hm, - šta je bilo, - dvije muve, - klackaju na slamci, pa kako jedna ide gore viče, pim, a druga odgovara, pooo.
Ja i brat za trenutak zanijemili.
-Muve..!? - razočarano zapita mati.
-Da muve, - reče otac, - klackaju se na slamčici, a ja ih samo gledam.
Dugo godina nema mog starog, al' ostalo je sjećanje, kako nas je zabavljao; kako je došavši sa logorovanja na Manjači, direktno iz šume, pravio pravu porodičnu atmosferu, kako nam se radovao, imao strpljenja za mene i brata, živio sa nama, drugovao, pričao nam, uvjek izvodio u nedeljne šetnje po Banjaluci, savjetovao nas, a i danas čujem njegov smjeh i glas; a sjećam se dobro da nam je govorio.
-Djeco, - nikad ne tjerajte od sebe one, koji vas vole.
No comments:
Post a Comment