Gledajući u svjetskim relacijama prva zemlja u svjetu po proizvodnji šljiva bila je Jugoslavija; ona ista država koje više nema; ona koju neki pljuju, a meni se i od svake pomisli na nju brk nasmješi. Ako je podatak tačan, onda se radi o fantastičnoj cifri od preko šezdeset miliona stabala; što je višestruko premašivalo ukupan broj stanovnika, tadašnje države.
Oduvjek se rakija točila u našim krajevima, a i danas ima poseban značaj za sve običaje i dogadjaje. Piti rakiju sa nekim u društvu je čast; jer, ne pije se rakija baš sa svakim; pije se sa najboljim prijateljima, poznanicima, ljudima do kojih ti je stalo; ljudima koji te poštivaju i ljudima koji zaslužuju tvoje poštivanje.
Neki je koriste u medecini; neki za masiranje; a neki kao dokaz muškosti i tvrde kako nije muško onaj ko se nikad nije napio; a ja tvrdim upravo suprotno. Postoji mnogo načina da se pokaže ono što neki nemaju, pa pokazuju opijanjem.
Evo jednog mog doživljaja iz početka šezdesetih, kad sam bio na ljetnom feriju; u drugom ili trećem razredu osnovne škole; dogadjaja kojeg se ponekad rado sjetim, a koji se mogao dogoditi i u nekom ličkom, banijskom, medjumurskom, bosanskom domaćinstvu.
-Kaž'der ti meni bruća, kakva ti je ovo rakija; sedam gradi? - jebalo te to; to je plavić, - Duja zapita, Stevu Mijanovog, čovjeka koji je upravo pekao rakiju, a okupljeni prolaznici i komšije kušali kvalitet.
-Jest; al' triput sedam, dvajst jedan! - rekao bi Stevo, na opšti smjeh i odobravanje okupljenih oko kazana.
Pravila se rakija, nekad dobra, nekad slaba, pa bi se dodavao med i pravila medovača; neko je dodavao čisti špirut da bi se pojačala, pa i ekstrat mentola, kruškovca u malim četvrtastim bočicama i pravili likeri svih boja i ukusa.
Nema Kordunaša koji će zaboraviti gdje je od žene sakrio rakiju; nekad krije on; nekad krije žena; al' će sigurno zaboraviti kako se zove grad, u kojem mu sin godinama rmbači u Njemačkoj.
-Jel' Miljka! - dje je ono; naš Šima?
-Oho; dje? - što ja znadem, - br, br, - Breg; Bregmen!
-A, jesi ti luda, - kakav Bregmen; valjda Bregana, - a; dje si ti ostavila onu rakiju; onu, od prošle godine? - što je kriješ? - hik; vidiš li ženo da su nam gosti došli.
-Eno je u sudiću; na tavanu, hik; ispod škrinje! - rekla bi ona. Mjesto za koje su oboje znali, mjesto koje su krijući se jedno od drugog svakodnevno posjećivali i kroz gumeno crijevo povlačeći dugačke gutljaje, gaseći žedj, srkali rakiju direktno iz sudića, a onda bi planinka gegajući se cjeli dan putem šetala gore dole, ili bi oboje drijemali u debeloj hladovini voćara.
Jednom; za ljetnih toplih julskih i avgustovskih dana; kad su noći kratke, a nebo iskićeno kao prašinom prosutim zvjezdama; dani sunčani, vreli i dugački; bio sam na ferju pa se izjutra rano probudih. Gledam okolo; sunce još nije probilo sivu, gustu, ljetnu maglu; al' naspram svjetlosti malog pendžera vidim strinu, kako ledj'ma meni okrenuta, apotekarskom preciznošću Priki i Raci nalijeva nešto u čašicu. Kako kome natoči, tako ovaj popije; hukne; glavom otrese, a ona primakne flašu bliže sebi; te naspram svjetlosti od prozora očitava količinu ostatka, a ja sve mislim, "Uf fuj; piju riblje ulje".
Tako sutradan; pa onda opet; nekoliko dana za redom, isto; ponavlja se isti ritual; sve dok jedno jutro strina ne reče:
-Minja! - dodjder diko i ti amo.
Još pospan i nevoljno prilazim stolu.
-Žmekni ti nju diko; bolje ćes trčati, - a ja vidim da to nije riblje ulje, nego nešto prozirno; nešto k'o voda, vidim ja da je to rakijetina; ona što radi ekstrakciju tjela i uma. Natoči strina meni jednu mjeru; u čašicu, malenu, sa četvrtastim dnom, debelih staklenih stjenki. Popijem nekako; a rakija; para grudi; ujeda za stomak; vrtim glavom oko sebe; a onda vidim da su Prika i Raca naslonjeni jedan na drugog zakunjali na klupi; obuli oči; te k'o dva mala sojkina tića; spustili kljunove do zemlje, drijemaju i otpuhuju.
Za vrijeme fruštuka; oko deset prije podne, stric Stevan; veliki šaljivdžija; onaj što bi se zalutavši u Zagrebu uvjek vraćao na Trg Republike i odatle otpočinjao opet; onaj što bi strugao svoje ispucale pete na tabanima, debele kao djon; a onda zaključio, kako je za col niži; opet natočio čašicu, pa bi svakom:
-Ajde dječaci, - ždroknite po jednu, pa će te me bolje zajebavati.
-Stric, ja bi Koktu! - rekoh.
-Nema ovdje Kokte, odbrusi on.
-Onda; Jupi!?
-Upri!?
-Ne upri, - ispravih ga, - Jupi, Jupi stric.
-Nema ni Jupi, - jetko bi on kroz smjeh.
-Pa dobro stric; šta ima? - zavapih.
-Nema ništa! - ima žganjac' sa varenikom, ima prežgane juve, ima kuruznog kruva, imaš na čatrnji vode, - odgovori moj stric Stevan, odlučno i kroz smjeh; a onda opet u toku dana u Velemirima; baba Rode bi rekla:
-Dekni ti nju rode, dekni, - ubi klice, - pa onda pred veče u kolnici; kod Djuke rodjaka, gdje se ljudi okupljaju, divane, puše i zaljevaju čašicom domaće šljivovice i nama bi natočili; uz obaveznu moralnu podršku.
-Diko, drmni ti nju; pa ćeš bolje krave čuvati, - ajde dječaci; bem joj zlatnog jarca, - govorio je stari Stevo; Djukin otac.
Tako jedan dan, tako drugi dan, treći; ždrokni, dekni, drmni, žmekni; za bolje trčanje, za bolje zajebavanje, za ubijanje klica, za bolje čuvanje krava; pijemo mi k'o veliki; ljudujemo; cjelo ljeto čuvamo krave, idemo na kupanje, potapamo konoplje u Trepču.
Prodjoše dani školskog raspusta; vratih se u Banja Luku; starcima drago; škola počela, a babo vazda prije ručka zagleda u flašu; nešto mu nije jasno, nešto mu se tu ne poklapa; nešto tu fali; pogleda u mater, a onda u mene. Mati gleda u njega, pa u mene, a ja se ozbiljno zagledam u buraza, što gura autić po stolu, pa onda kolutam oč'ma okolo, jer; meni je i onako sve ravno i milo; ja gledam dvije muve, kako oko lustera lete, igraju se; "Eber'ečke - eber tučke".
No comments:
Post a Comment