BOŽE JE LI TO MOGUĆE?

Ima u jednoj dalekoj zemlji grad; Krakow se zove i u njemu dva fudbalska kluba; FC. Wisla i FC. Cracovija, dva ljuta protivnika, dva ljuta rivala i neko bi se zapitao, šta je to neobično, kad svuda po svjetu toga ima. Da; al' u pitanju su nijanse, jer ovaj rivalitet je neobičan po tome što inače mirni Poljaci svaki put poslije derbija naprave pičvajz, pokefaju se; pa je to postala ružna tradicija da ružnija ne može biti; a u tom istom gradu što Krakow se zove bio i jedan Papa; John Paul II se zvao i taj John što je bio Papa se rodio nedaleko od Krakowa, mladost svoju i školovanje proveo u tom gradu; posvetio se vjeri i fudbalu, a volio je Papa svoju Poljsku, svoj narod i svoj klub iz Krakowa, a volio je i navijače, al' nije volio što se uvjek poslije utakmice pomlate i porazbijaju noseve; što leti kamenje, letve, rade toljage, postavljaju barikade i cjeli svoj život se borio da se navijači Wisle i Cracovije pomire i nikad više ne potuku.

Ne može se reći da ljubav nije bila obostrana; jer; voljeli su i Poljaci svog Papu; samo kad je utakmica u pitanju onda su ga voljeli malkice manje, sve dok utakmica ne prodje, a onda; opet idu u crkvu i kunu se u boga da se nemili dogadjaji poslije utakmice više nikad neće dogoditi. I godinama i desetljećima uvjek ista priča; sve do sljedećeg derbija. Prodje mnogo godina od kako je Papa otišao u Svetu stolicu, a navijači uvjek po svom; poslije utakmice zna se; kefanje.

Kako to obično biva u svim pričama i životu, jednog dana umre Papa. Cjela Poljska shrvana u dubokom bolu i žalosti za Papom. Žale i navijači FC.Wisle i isto tako FC.Cracovije za svojim idolom. Žale tako nekoliko dana; a onda se neko sa sjetom prisjeti da je pokojnikova velika želja bila da se navijači ta dva kluba pomire; da srede svoje bilaterarne odnose, žive u slozi i da gledaju utakmice u radosti i veselju; pa kad je pokojnik već tako želio, neka mu bude i tako; u znak zahvalnosti prema svom Papi, hajde da mu ispune želju; sad; kad već nisu za života njegova.

Sazvaše skupštine klubova, dadoše predlog i Papinu želju na razmatranje i predlog jednoglasno bi usvojen. Sastadoše se navijači, donesoše istorijsku odluku; nema više marisanja.

Gradjani Krakowa sretni; slave pobjedu razuma, a fudbalskih klubova  navijači idu ulicama Krakowa; zagrljeni; pomješani; pjesma se ori na sve strane; ljudi otvaraju prozore pozdravljaju navijače, šalju im poljupce, zasipaju ih cvjećem, isto kao da je ponovo došlo oslobodjenje od fašizma; potekoše suze radosnice, ma pljušte poljupci, izvinjavanja za nanesenu bol iz prošlih vremenima, viču jedni drugima:

- Za sve nepravde, mi smo krivi!

- Ne, ne, ne, - ne dolazi u obzir, -  niste vi, nego smo mi više krivi, - ma izvinjavaju se jedni drugima, da čovjek ne povjeruje; zasjekoše vene; spojiše krv; postadoše braća po krvi, spojiše zastave i koncom ih zašiše, izadjoše na ulice i svima objaviše:

- Od danas je mir! - mir je stigao!

Skoro, pa to bješe ko mali Deyton i nema više ratovanja, nema više makljaže, tabanja, pichvajza, nema više kefanja, a onda; na sred ulice zaplesaše Polku i zarekoše se; da, sve dok su živi, više se nikad, ama baš nika više neće pokefati, a i kako bi, kad to njima jednostavno nije u krvi.

Dodje opet dugo očekivan gradski derbi; a sudija; ubi bože; k'o da je bio u umproforac u Bosni; k'o da je pao s neba; nit' čita novine; nit' gleda televiziju; nit' prati politiku. Previdi ofsajd; pa onda poništi jedan gol; sjebe taj njihov dogovor i opet, izbi rat, u gradu što Krakow se zove.

- Čekaj!!! - ma čekaj samo malo, samo da ti kajem nešto, da ti kajem, - viče jedan navijač, držeći čvrsto suparnika za kragnu. 

- Nema šta da ti meni kaješ! - znamo mi vas dobro! - još otprije, - ma vi ste obične pičke i kurve, - m'rš tamo! - nanu li ti tvoju! - dere se drugi na sav glas, - juriš!!!

Lete letve; kamenje; barikade se postavljaju; opšta makljaža po ulicama Krakowa; navijači se opet kefaju.

O, bože, bože; ne mješaj se u sport i politiku.

MOJ UJAK

Ima ljudi koji vam se za života urežu u sjećanje, da ih nikad više ne možete zaboraviti; ima ljudi koji vam se za života urežu u srce i koji vam život učiniše ljepšim, a kad izčeznu, onda vam ostaje velika nepremostiva praznina u grudima; onda vam ostaje gorčina na usnama; suši vam se jezik, usporava disanje; stežu vas grudi pri svakoj pomisli na njih.

Imao sam ujaka, u Banjaluku mi dolazio, a za mene to bješe najveći praznik; veći od svih državnih; veći od svih rapubličkih praznika. Za ruku po Aleji me vodao, u zadruzi kod Vlade i Jefte crvenih, svilenih, bombona mi kupovao, baš onih što u kockastoj tegli budu, što ih trgovci lopaticom vade i u fišeku savijenom od škanicla prodavaju za pet dinara. Vodao me po Gosposkoj; vodao preko Vrbasa u kino da Dejvi Kroketa gledam; vodao me pod zidine Kastela da "Adriano" cirkus gledam. Imao sam ujaka što mi "Kekec" kupovao, da u njemu gledam slike Princa Valijanta; imao sam ujaka što mi "Male novine" kupovao; iste one što je u njima Tarzan izlazio; onaj Tarzan od Edgara Rice Burroughsa; onaj što se slagao sa svim životinjama i životinjski jezik govorio; što mu se Čita zvao Nkima; Malih novina što u njima na zadnjoj strani biješe Tim Tejlor i Spad; dva policajca što im košulje nekad štampaše roza, a nekad crvenkastom bojom, sa plavim farmerkama. Vodao me na na nedeljne utakmice kad je neko igro po blatu, na pomoćnom terenu Borca. Vodao me svuda, a ja vazda ponosan bio; jer moj ujak je bio jak ko Tarzan. Imao je moj ujaka i mnogo, mogo prijatelja i svuda bješe omiljen, svuda bješe dobro došao, a kad u Austriju na rad ode, gazdina familija ga na večere pozivala.

Volio je moj ujak da se druži sa ljudima, da ljudne, pa ako treba i da okasni, a imao je moj ujak i poroke, a najveći mu bješe alkohol. Ta opaka bolest um mu  "poremeti" pa je u jednoj kriznoj fazi farbati po kući i dvorištu započe. Farbao je sve što je stigao. Počeo je da izvodi čudne gradjevinske radove, a nama to bješe čudno, nama to ponekad bješe smješno, a znali smo i zašto to radi i znali smo da je to zbog alkohola, a kako nekom u poodmakloj fazi "mantre" nadolazeće halucinacije donose osjećaj palacanja zmije, vidi miševe, bjele, žute, a malene svilenkastih krila baje mu po mislima gmižu, njemu se pričinjavaše cvjetići, kaktusi, filadendroni, ljubičice, djurdjevak, počeše muzikanti da mu pod prozor dolaze, pa onda muzikanti pridjoše bliže, pa još malo bliže i bliže, pa sve do jastuka na uvce mu violinom zagudiše, a on se bogami dobro zabrinu, jer biješe to hologram. Biješe to napad trodimenzionalnih slika u pokretu i scenski prikaz halucinacija u koloru.

Odvedoše ga na Švarču, u bolnicu; pidžamu mu dadoše i cjelo ljeto ga primiše na holidej. Doktor mu dodjeli poziciju šefa grupe, da svojim vedrim duhom unosi pozitivnu energiju medju pacijente; ma još samo malo je falilo da ide u jutarnju vizitu sa doktorom, koliko su ga zavoljeli.

Izlječiše ga i on postade opet onaj stari, dobri; postade opet ljudina.

Al' kako je lječeni alkoholičar samo prilječeni ovisnik i treba samo malo da se opet aktivira; započe rat i on opet pade u zagrljaj tečne i ljute ljubavnice, što dušu i tjelo razara. Zadesi ga zlo i ne imade popravni.

Ostadoše mi fotografije, njegov lik sa osmjehom i zlatnik kupljen u Salzburgu, koji mi pokloni kad sam išao u peti razred.