ZAKLJUČAN

Ova priča je k'o fol upućena mladim, zaljubljenim, svima koji imaju curu; pa još i auto, al' nemaju gdje; jer "gajbe" nemaju. Nek' pripaze gdje parkiraju; nek' prije toga radi svoje sigurnosti malo osmotre.

Prodje crna sjenka, a razaznavši je naspram ulične rasvjete, primjetih, da je biciklista sišao sa bicikla i zatvorio velika ulazna vrata, koja vode sa južnog parkinga na kompleks sportskih terena, Dinamovog stadiona na Maksimiru. Neznanac zaključa vrata te istim putem žurno nestade u pravcu zapadnih tribina. Osjećam da je namjerno to napravio, a žurni pokreti kojim je to napravio, upućuju da sam u pravu. Mogao mi je baterijom dati signal da zaključava vrata, al' nije; mada je baterijom osvjetljavao sebi pravac vožnje.

-Šta će mo sad? - zapita zabrinuto ona.
-Ništa; idem da vidim.
Odoh da provjerim i vidim da je lanac sa povelikim lokotom na vratima.-Zaključ'o je - rekoh, - al' nema veze, - imam pribor za montiranje guma, pa ću razvaliti lokot; al' ajde, prvo da vidimo, imali neki drugi izlaz?

Vozam auto okolo i spazih svjetlo na prozoru vagona, ispod same zapadne trebine; izadjem, čujem muziku. Pokucam na vrata, lagano ih otvorim i vidim dvojica noćnih čuvara; pričaju. Nisu se iznenadili; očekivali su da ću doći.

-Prijatelju, ja ostadoh zaključan, - rekoh starijem, - šta da radim?

-Ništa; parkiraj auto i čekaj do jutra, - odgovori on zajedljivo.

Vidim da je kiseo i da mu je vjerovatno takvih kao ja već pun kofer; pokušavam ga malo udobrovoljiti.

-Čuj, jaro, - jeb'ga; moram na posao sutra ujuto, moram kući.
On odjednom ublaži retoriku, te me zapita.
-Odakle si?
-Iz Banjaluke, - rekoh; osjetivši po njegovom pitanju da je i on odnekud iz Bosne.
-Baš iz Banjaluke?
-Baš iz Banjaluke.
-Rec' ti meni, iz kog djela Banjaluke?
-Stanovao sam kod kina Kozara, - ako znaš gdje je kino Kozara?
-Znam, - ja sam iz Laktaša, - reče on.
-Zemljaci smo, - a ti? - priupitah onog drugog.
-Ja sam iz Prnjavora, - odgovori on.
-Nema veze - i ti si zemljak.
-Imaš cigaru? - opet me priupita onaj stariji.
-Imam, - te iz džepa izvadih kutiju i nudim ih cigarama.
-Ajd' čekaj pred kapijom; dolazim, - reče on, - i nemoj više, da ti opet moram otvarati, jer mi u ponoć zatvaramo sva vrata.

-Jaro, bez brige, - odgovorih i požurih do auta.
Čekam ga. Evo ga; dodje na biciklu do vrata, otključa ih i mahnu mi rukom.
-Hvala zemljak..! - rekoh i dodadoh gas.

Naravoučenije:

Drž' te se podalje od Maksimira i obližnjih šumaraka, bjež' te od obala Save,  Tuškanca i Pantovšćaka.

Drž'te se podalje od Bundeka i u sred mraka, od svih usamljenih mjesta i zagrebačkih baraka.

LAŽ KAO ISTINA

Oktobar 1956. godine

Tamo preko; iza zida u "Novim zgradama", živio je Buco; momak plave kose, izduženog lica, sitnih plavih očiju i punih obraza. Taj zid na koji smo se svakodnevno pentrali i na kom je uvjek bilo živo i prometno, dugačak od Pelagićeve do ulice Rade Ličine djelio je naše dvorište od njegovog. Bilo je tu i nekoliko velikih rupa u zidu, zaostalih iz rata, iz kojih je po rubovima virila žičana armatura, a kroz koje smo se mi dječurlija svakodnevn provlačili iz dvorišta u dvorište. Imao je Buco mladjeg brata Bobana, pa su svaki dan  kroz taj zid sa svojom klapom dolazili u naše dvorište, provlačeći se; jedan po jedan. Za glavu veći od sviju prkosio nam je, a bogami i ćvoke djelili.

Jednog nedeljnog popodneva, padobranac koji je napravio od maramice, malo špage i štipaljke bacao je u vis. Padobranac se zakačio na granu drveta u našem dvorištu, a on gadjajući ga kamenjem nije mogao da ga skine. Samo nekoliko metara od njega sa rukama u džepovima stajao sam, posmatrajući. Iznerviran neuspješnim pokušajima, bio je frustriran i bjesan: 

-Ma jebem ti majku! - uzviknu on; te snažno zafrljaci kamen prema padobrancu; promaši ga, a kamen u velikom luku odleti pravo u prozor teta Branke Crnogorac, u prizemlju naše zgrade.

Istog časa; Buco povika: 

-Aha Mićo! - razbio si prozor!

Iznenadjen; zbunjen; gledam i ne vjerujem. Kako sad to; ja razbio prozor? Pa svi smo vid'li da je on razbio prozor? 

Ali; Buco je prefrigan mangupčić, premazan svim mastima i ne gubi vrjeme; te brže bolje trči kod teta Branke, da je obavjesti, da sam ja razbio prozor. Odjednom; svi iz njegove klape viču isto to: 

-Mićo! - razbio si prozor!

Nikad vaspitavan i podučavan laganju, nisam se mogao nositi i braniti sa prefriganim mangupčićima; koji su uz to bili i stariji i jači od mene. Ostadoh sam, protiv sviju.

Tek sad dolazi do zavrzlame, jer Murat, podstanar kod tete Branke i njene sestre Duške, izlazi u dvorište da izvrši vjestačenje, uvidjaj i rekonstrukciju cjelog dogadjaja.

Počinje pojedinačno ispitivanje; a Buce mangup; suze roni, zapomaže, sklapa ruke i kune se majkom, da on nije razbio prozor; nego ja, a pri tom se poziva na svoju klapu; prijatelje, iz "Novih zgrada".

U šoku i zbunjen; samo govorim: 

-Nisam ja razbio prozor; nego Buco. 

Murat uzima kamen i pribjegava balističkom proračunu, onako; od'oka; izračunati ubacnu putanju, do teta Brankinog prozora. 

Kamen prvi bacam ja; a potom Buco. Lukav klipan; lukovo podvaljuje svima; te kroz suze dokazuje da on može kamen baciti dalje od mene, ali da sam ja ipak razbio prozor.

Murat je još neodlučan, još je u "dilemi"; ne može da se odluči ko je krivac, ko je uljez, pa se odlučuje na čitanje istine sa lica. Gleda me pravo u oči; da vidi da li lažem; a onda gleda Bucine suzne oči i pita; ko je razbio prozor. Ne može stručnjak za balistiku, uvidjaje i rekonstrukciju doći do istine, te povlači genijalan potez. Pita Milu; iz Bucine zgrade, momka sa kojim sam kasnije odrasta u istom dvorištu kod kina Kozara, a koji je cjelog života odkako ga znam bio ozbiljan i nikad se nije nasmijao; a bogami nisam ga nikad ni vidio da se igrao sa djecom.

-Mile! - ko je razbio prozor?

-Mićo! - reče Mile, - okom ne trepnuvši i slučaj bi riješen.

Murat svečano presudi: 

-Mićo, - ti si razbio prozor!

Još samo da je imao drveni čekić; da lupi po stolu; sve bi bilo po sudskom protokolu; zvanično i po propisu. Optuženi nema pravo žalbe; a kazna se mora izvršiti odma. 

Evo ti teta Branke zadihane uz stepenice; te će onim svojim poput kreje kreštavim glasom; mojoj materi: 

-Znaš! - tvoj Mićo je razbio prozor i treba da mi platiš pet stoja! - odrubi ona cjenu, ofrlje; onako; od'oka.

Vjerovatno je u tu cjenu bila uključena: cjena dostave stakla, kava majstoru,   državna taksa, sudski troškovi, a možda je i sudija dobio stoju.

CRNI PETAK

Maj 2011.

Sinoć negdje oko osam naveče udari strašna kišurina, brisači jedva razgrću vodu sa stakla; pravi proljetni prolom oblaka. Navukoše se crni oblaci, a ja vraćajuć' se iz Toronta sa Pearson aerodroma primjetih da mi lampica za gorivo signalizira još desetak litara goriva u autu i premda bi se i sa tom količinom mogao dovući do kuće, sama pomisao, na neki nepredvidjen zastoj u prometu, na ovoj kiši natjera me da skrenem na prvu benzinsku u Oakvillu.

Kako je petak, pa još trinaesti, greškom povukoh ručicu i otvorih poklopac prtljažnika, umjesto poklopca za rezervoar goriva. Sad sam u problemu, jer se ta bravica ponekad zbog resetovanja mora ručno podesiti i zatvoriti. Obično koristim privjesak za ključeve sa daljinskim, da bih otvorio gepek, al' ovaj put nisam. Ipak, dobro je, pumpa je natkrivena i nakon uzimanja benzina pokušavam podesiti bravicu, a to se obično radi vještim pomakom jezička bravice unazad. Dok to radim pridje mi mladji čovjek i pridruži se "popravci".

-Imam i ja isti taj "problem" na mom autu, - mislim da to treba ovako napraviti, - prstima pritiskajući pokušava vratiti unazad jezičak bravice.

Za časak mu prepustih popravku u nadi da će to uspjeti riješiti, jer on reče da ima isti problem kod svog auta. 

Ne ide, ja opet pokušavam, pa onda opet on i tako radimo naizmjenično, dok njegova sqvadra strpljivo čeka, gledajuć' i nestrpljivo zureći iz auta.

Rekoh nešto po naški, a on me pogleda začudjeno, te me priupita:

-Koji je to jezik?

-Sočni srpskohrvatski, - rekoh.

-Pa mi smo komšije iz Evrope, - ja sam iz Italije, iz Napulja, - jel' znaš gdje je Napulj? - zapita on, vjetrovatno misleći da će dobiti odgovor kao i od ostalih Kanadjana, koji usput rečeno nemaju blage veze ni koji je glavni grad u Kanadi, a kamo li da znaju gdje je Napulj.

-Znam,- kako ne bih znao, - odgovorih mu, a on nema pojma kol'ko bih mu mogao pričati o Reggio di Calabria, pa i dalje o jugu Italije. 

Volim ovakve dijaloge, al' kiša neumorno pada, mi smo u redu za gorivo, drugi čekaju na red.

Zaboravismo na trenutak na bravicu i počesmo priču, jer znam da su Talijani sjajni momci, gotovo sazdani kao mi, imaju slične životne navike i temperament kao naši ljudi i uz to kuže sport, eto ti teme za priču, a primjetivši jednog iz njegovog auta u plavom dresu rekoh. 

-Onda ti sigurno navijaš za Napoli? - Maradona je igrao za vas. On se brecnu, a vidim da mu je drago.

-Igrao je i dok je igrao navijao sam za Napoli, ali poslije sam više volio Sampdoriju - reče.

Jest, kad vas je vodio Vujadin Boškov, - onda ste bili i šampioni Italije,- pecnuh ga u šali.

-Yes, Boskov..!- prisjeti se on sa čudjenjem.

-I ne samo Boškov, - igrao je za vas i Jugović, Mihajlović, Manćini, isti ovaj što sad vodi Manchester city. Smije se on klimajući glavom, a na licu mu vidim da mu je drago, a ovi iz auta ga samo gledaju i nešto komentarišu. Dobro da nismo počeli još pimplati loptu, onako, na prazno, kol'ko smo se zapričali.

Jel Boskov iz Srbije ili iz Jugoslavije?- zapita on.

On ti je iz Srbije, a onda je bio iz Jugoslavije, - dok je trenirao Sampdoriju.

-Jesi čuo za Riveru, Sivorija, Mazolu, Pratija? - pa dodadoh,- Altafinija, Faketija i Mazoratija?- a ovaj zadnji je bio košarkaš i nikad nije ni postojao kao fudbaler, al' ga dodadoh, samo zato što se rimuje sa ostalim, - a Talijan razvuko osmjeh, od uva do uva.

-Dobro ostavimo sad bravicu, pada kiša, - rekoh, - podesit ću je kod kuće.

Pozdravismo se i on ode u auto kod svojih Talijana. Upališe auto i krenuše, usput osmjehujući se i mašući mi u znak pozdrava.

Da sam neki luzer završio bih ovu priču, petak je, pa još trinaesti, crni oblaci se nadviše nad Ontariom, pada dosadna kišurina, ljudi me mrzovoljno posmatraju iz svojih auta, a ja na njihovim licima vidim da me mrze. Bravica od gepeka mi se pokvarila, ma otišlo sve u božju mater, ma o'šlo sve u pivsku flašu; al' pošto nisam, priču ću završiti:

Juče bješe Crni petak; crni oblaci pokriše Ontario, a padala je i jaka kiša. Imao sam problem sa bravicom i jest da je petak, al' nije ni petkom sve tako crno. Uvijek  ima ljudi finih manira, koji su ljubazni, koji žele i hoće da vam pomognu.

TAKO SU NAS UČILI

Maj 1972. god.

Kad vojnik na stražu podje onda mu govore: 

- Pazi dobro; ne spavaj; jer, neprijatelj nikad ne spava, - pa ko biva, kad neprijatelj ne spava nema ni stražarima spavanja. Taman posla, ko je vidio spavati na straži, ujutro rano; onako umoran oko četri ili pet sati u cik zore, kad Aleja zamiriši, a ozon udari u nos. I nekako baš u to vrijeme, za toplih, kišnih majskih dana, kad Banjaluka i Aleja obuku zeleno svečano ruho i sve počne da cvjeta i buja, i kad se sve zazeleni i sve okolo proljećem zamiriši, rasporediše me na stražarsko mjesto, meni toliko dragog i prepoznatljivog ambijenta, Borika i Aleje; jer eto; baš tu, na tom mjestu, tu sam rastao; po "Banjalučkom polju" guštere i žabe hvatao i kao sva druga dječurlija po drveću se pentrao; kao dječarac izmedju betonskih zgradurina loptu naganjao i u cure se zaljubljivao i eto; baš tu; na tom mjestu, odlučih čvrsto, da ufatim jednog neprijatelja, onako; bez veze; samo nek se priča.

Oči mi ispadoše tražeć ga i gle čuda, vidim dva neprijatelja; idu pokraj same kasarne, ko naručeni i još onako drsko, nose neke ekspolozivne naprave u rukama. 

- Dal' da zalegnem ili odmah počnem sa dejstvom? - pitanje je koje mi se nameće, a znam dobro, da nema čekanja, treba djelovati, efikasno jer svaki sekund je dragocjen, a sa neprijateljem treba brzo i po kratkom postupku. 

Ipak; odlučujem se na taktiku sačekivanja. Čekam dva neprijatelja, a vidim dobro da se dogovaraju i domundjavaju gdje da postave eksplozivnu napravu i dok oni tako zaneseni pričaju ja se postavim u mali zaklon da me ne vide; to jest, utopim se u sredinu okoline. Al' gle čuda i oni rade to isto, kamufliraju se; kao fol pretvaraju se iz neprijatelja u prijatelja. Mislim se, jarani moji; taktika vam je odlična, al' neće proći. Taman posla, da meni, staroj kajli, iskusnom vojniku koji broji još nekoliko mjeseci do kuće, podvale i to fatamorganu. Opet mislim, da možda ne sanjavam ili možda ne buncam, al' nije; jer kako oni prilaze ja dobro vidim, sve manje su neprijatelji, a sve više mi se čine prijatelji. 

Evo ih dolaze, sasvim blizu i dobro mogu da razaznati da su one eksplozivne naprave što ih nose u rukama, kafezi za štiglice i dobro vidim da su dva neprijatelja moja dva prijatelja; Gare i Branći.

Istog tog dana, negdje oko podne, vidim još jednog neprijatelja kako ide sam samcat ulicom; frontalno; prema meni; a pretvorio se u bezopasnog civila i misli da će mi se privući, ko' fol, možda i pitati:

"Vojak, kolko dana još imaš"? - a onda bombu zafrljaciti i koknuti vojaka na straži. Svašta pada na pamet neprijatelju našeg društva. Idem ja njega presresti i odmah još u korijenu sasjeći i odvartiti od nakane; jer sa neprijateljem treba brzo i po kratkom postupku. Razradjujem taktiku da me dotični ne primjeti i ne pobjegne, pa se opet po ko zna koji put kao kameleon utapam u okolinu. I kako mi i ovaj neprijatelj sve bliže prilazi ja opet vidim da to nije neprijatelj; nego mi se čini kao prijatelj, a znam da sam jeo vojnički pasulj, a ne bunike da mi se od neprijatelja pričinjava prijatelj, al' fakat je fakat. To je moj prijatelj Dube, momak koji je došao iz Zagreba sredinom šezdesetih u našu raju i odmah nam se pridružio, a mi ga zavoljeli i prihvatili od prve; isti onaj momak koji nam je znao živce kidati penjajuć se na vrh ograde naše zgrade i tako dubeći na samoj ogradi okrenut ledjima prema ulici; a moram priznati da me je svako njegovo penjanje na ogradu koštalo desetak godina života. 

Evo ga. Ljepo mogu razaznati i vidjeti, da Dube pjevuši neku pjesmicu; jer Dube bješe roker koji je pjevao u malom sastavu u našoj Aleji, "Yellow rose of Taxas". 

-Dje's Dube!? - priupitah ga, a on se brecnu; zastade k'o skamenjen i kao da ne vjeruje da nesto čuje. Gleda Dube oko sebe:

-Dje's vojnik!? - viknu on.

Približih se da me može locirati i prepoznati, al' me ne prepoznade. 

-Bruja!? - Vojka!?- Kanta!? - o Bruja! - odkud ti ovdje?

-Evo Dube; služim narodu i partiji, raji i armiji, čuvam zemlju od neprijatelja i usput bratstvo i jedinstvo, kao zjenicu oka svog.

I kako to obično biva u svakoj priči, problemi se samo redaju, a kakvim se sve taktikama i metodama neprijatelj služi; da vam pamet stane. Zamislite da je spreman da se kamuflira u auto školu; sa kandidatom i onda k'o fol udje vam skoro u kasarnu i baci bombu ili digne pola Banjaluke u zrak, a ja stražar; vojnik izoštrenih manira i osjećaja za opasnost, skužim u startu o čemu se radi i djelujem u sekundi; a sa neprijateljem treba brzo i po kratkom postupku i još kontam, dobijam medalju za hrabrost; ziher; vanredni dopust, kao pride; pa mi onda skrate vojni rok, za mjesec dana. O'da, treba djelovati jer u pitanju je cjelovitost naše zemlje i bratstvo i jedinstvo koje pojedini elementi oće sjebati. E nećes; makar bio sto puta instruktor vožnje i prerušio se u Banjalučanina koga zna sva raja, a taj instruktor je bio momak kog sam dugo godina poznavao iz vidjenja, još dok sam živio u Banjaluci. Mršav; blijed; ispijenog lica; crne četkaste kose, sa velikim dioptrijama; gotovo kao dno od staklene tegle.

Nekoliko dana čuvam stražu na poligonu za obuku vozača. Svaki dan dolaze instruktori sa kandidatima; a ja niti jednog ne zaustavljam i ne tražim propusnicu za vožnju poligonom, a na šta nas je upozorio dežurni oficir i komandir straže, a šta mi je bila dužnost. 

Dolazi taj instruktor na poligon svakodnevno i ja ga prepoznajem. Ulazi svaki dan neometano, baš kao da je poligon samo njegov; a stražara ne šljivi, ni pet posto; ne vidi ga i ne tretira ga, bar da rukom mahne.

Jedan dan odlučih da se malo "poigram" sa njim.

Evo ga, dolazi sa bjelim fićom. Zaustavljam ga na samom ulazu. Vidim da kandidatu govori da stane i izlazi iz fiće, a u ruci ima nekoliko već pripremljenih cigareta. Stara finta, mali trikovi, a to su ga naučili drugi stražari, što i jest najbolji način da uspostaviš komunikaciju sa stražarom. Pruža meni. 

-Ne pušim, - odrezah ozbiljno, te nastavih, - drugar, ja te već nekoliko dana posmatram, a ti se praviš Tošo. On me gleda, kao tobož nije mu jasno ovo Tošo; nije mu jasno šta ja sad hoću i zašto sam ga zaustavio. 

-Ja i jesam Tošo, - odgovori on zbunjeno, smješkajući se. 

-Znam da se zoves Tošo, - nastavih. On potpuno zbunjen; stražar, a zna njegovo ime. 

-Imaš li dozvolu za poligon? - upitah ga, a on počinje izvrdavanje. 

-Znaš vojak, - zaboravio sam je, al'; donijet ću ti sutra, - daj rec' matere ti; odakle si?

-Rodjen sam ovdje, - rekoh. 

-Gdje, ovdje!? - priupita on smijući se sa čudjenjem. 

-Ovdje u Banjaluci, - odgovorih. 

-E jesu te zajebali, - nastavi Tošo, sad potpuno opušten. 

-Gdje si stan'ovo?

-Tu u Aleji, kod kina Kozara, - odgovorih mu, na šta se Tošo opet nasmija i sad počinje da se ponaša kao da smo najbolji prijatelji. 

-A; kolko još imaš?

-Još oko tri mjeseca. 

-Tri mjeseca? - pa ti si već stara kajla, - laska Tošo, - čuj jarane, - znaš kako je, nema se vremena, al', donijet ću ti propusnicu, ako baš moram. 

Znači; nije je zaboravio i nema je, ne misli ni da je kupi; jedino, ako baš mora. 

-Što se mene tiče ne moraš, a' ćeš morati zbog drugih vojnika i dežurnog oficira. 

-Ajd' prodji, - rekoh mu. On zadovoljan sjeda u fiću i ode, a ja nisam ni mislio da ga vratim. 

Poslije, Tošo je ulazio u poligon i uvjek mahnuo, a ja se samo pravio da ga ne vidim. Šta ćeš, naša raja.

Ma dj'eš u jednom cjelom narodu tražiti neprijatelja, a pogotovo u raji; banjalučkoj.  

To se ne radi; bar pametni ljudi to ne rade.

A onda; dodje i taj dugo očekivan dan, osluženje vojnog roka. Sjećam se k'o danas; bješe sredina ljeta.

-Evo ti knjižica,- tiho na uvo mi reče vodnik Boro, - udario sam pečat, a ti poslije kad se odmoriš  sam upiši datum izlaska.

Bješe to godina 1972. kad se Banjaluka ubrzano obnavljala; poslije katastrofalnog zemljotresa; te godine je na području Bugojna likvidirana grupa ustaške emigracije, a u Jugoslaviji se pojavila kolera. Naši rukometaši osvojiše zlatnu olimpijsku medalju u Njemačkoj i bješe to godina kad pobjednik Vimbldona postade Stan Smith; a ja samo dva mjeseca kasnije oslužio vojni rok i skinuo vojničku uniformu.