LJETO LISICA

                                                                                    

 jul 1964. godine

Ne znam da li u prirodi živi zvjerka koju je bog stvorio sa jezivijim glasom od lisice; ne znam da li ste ikad imali priliku da negdje u prirodi čujete glasanje lisice; al' ne ono obično glasanje lisice koje po mnogome potsjeća na lavež pasa, sa kratkim i čistim lajanjem; nego ono, glasanje kad se lisica priprema da ide u lov na kokoši, pa je onako još živu odnosi iz kokošinjca, a ne bira ona i ne odnosi samo kokoši, nosi ona i poveće gusane, ćurane i poneku morku.

Ako to niste čuli, onda ću vam odmah reći i bolje da niste; jer, to je nešto naj jezivije što čovjek može čuti.

Obično za  ljetnih dana u sumrak, lukava lija ide okolo  naselja i ne krijući se od ljudskog pogleda ispituje teren i svojim glasom izaziva i provocira pse, da na osnovu njihovog laveža sazna koja kuća nema psa, a nema tog psa na svijetu koji joj neće odgovoriti svojim lavežom; a to nije običan lavež i glas lisice, nego glasanje, prije bih rekao prigušeno kreštanje; režanje, gušenje, ili nešto izmedju; nešto što zvuči zastrašujuće i čovjeku se krv ledi u žilama kad čuje to, a ja bješe dečkić kad sam to prvi put čuo i to mi ostade do dana današnjeg urezano u sjećanje. 

Ljetni raspust, mjesec jul; predvečerje u smiraj dana. Pojimo konje na bunaru, nedaleko od Prikine kuće, samo nekih pedsesetak metara u dolini. Okolo nas pašnjaci, miris sušenog sjena širi se posvuda okolo, mir, tišina, sve se sprema na počinak, a samo cvrčci imaju svoj noćni koncert. Nebeski svod prošaran i okićen zvjezdama, mlječnim putevima i mjesečinom čini se kao ogroman svjetlucavi plašt koji prekriva krajolik.

Odjednom; iz dubine doline noćnu tišinu raspara tajanstven krik; nalik na kreštanje; jeziv glas iz noći.

-Šta je to? - brecnuh se. 

-Lisica, - reče Džo,-  a ona se još jednom ili dva puta oglasi iz doline.

Koža mi se naježi, osjećam se nelagodno, trnci mi prolaze kroz tjelo, jeza me hvata. Džo se pravi hrabar, al' po pokretima njegovim i žurbi njegovoj vidim da mu nije svejedno. I dok kupimo stvari i zajahujemo konje, začu se taj glas opet, al' sad nama sa desne strane i samo nekih dvadesetak metara daleko. 

Horor ljetne noći; glas kreštanja iz tame.

Evo je, - tu je, - viknu Džo, a ja ne osvrćući se brže bolje požurih sa kobilom napred. Brzo sjahujem u dvorištu, a krik opet, tu; odmah iza štale; samo nekoliko metara od nas. Džo zgrabi rogulje i trk u tamu noći iza štale. Tišina potraja. Udjosmo u kuću, a ja zaključah vrata.

Cjelu tu noć ništa se ne dešava, a svi znamo da tišina koja traje nagovještava, zlo i vrebanje iz tame. Dogodi se ono što smo svi slutili.

Te noći; odnijela je lija kokoš iz kokošinjca Djuke rodjaka; odnela je lija kokoš iz Dakinog kokošinjca; odnjela je lija kokoš iz Šiminog kokošinjca; a Mile Ruzveltov joj pronadje jazbinu na "Kućištu" u sred njegove pšenice.

Bješe to ljeto lisica, ljeto jezivih krikova koji su se noću širili dolinom "Golinje".