PECANJE NA VRBASU

                                            Ljeto 1966. godina

Moj pokojni otac napustio je ovaj svijet u Zagrebu septembra 1998. godine, samo nekoliko dana poslije svog rodjendana i ne dočekavši da zabaci udicu u kanadske vode. Ovo je sjećanje na mog starog i jedno ljetno popodne, na obali Vrbasa.

Kanada je zemlja sa hiljade jezera, mnoštvo rijeka i riječica, a ribarenje vrlo popularan, sport. Svaka baba ima štap za pecanje, a svaka žaba ima izglednu šansu da bude uhvaćena, nataknuta na udicu i za neku štuku, maskija ili basa posluži kao mamac.

Jedne zime, negdje oko tri sata poslije ponoći, poranim na jezero Fergus, a vjetar sa svih strana šiba, reže. Cvokoćem, prsti mi drhte, nikako da nataknem ribicu na udicu. 

-Bolje bi mi bilo da sam kod kuće natakn'o, a ovdje samo zabacio,- kažem prijatelju:

-I meni se čini,- smije se on.

Sljedeći put, za ljetnih dana idemo u Caledoniu na Grand River, na mjesto ispod slapa, da somove lovimo. Rjeka široka, al' plitka; voda nam do koljena, a sa druge strane indijanski rezervat. Nije nam prijatno gledati na drugu obalu, samo desetak metara udaljenu od nas, jer su se nekoliko mjeseci ranije baš Indijanci iz tog rezervata zbog zemljišta što im ga gradjevinari sužavaju ozbiljno pobunili. Bješe vrlo dramatično, gotovo pogibeljno, pa su morale intervenisati i jake policijske snage. 

Vrlo brzo nahvatasmo somove, kojih kažu dobri poznavaoci ima preko stotinu vrsta, ali svi somovi svjeta su iste pameti i svi jednako udaraju. Moj pokojni otac ovdje bi pecajući uživao, baš kao što je to radio na Vrbasu i Vrbanji, ali nikad uhvativši ribu veću od jedne kile;  osim one štuke koju je živu donio kući i pustio da pliva u kadi, a koja je bila sedamdeset osam centimetara i nešto preko tri kilograma teška, al' ni nju nije uhvatio na Vrbasu, nego na Jarunu i kad god je pričao kako je izvlačio tu štuku mi smo se do suza smijali, jer u najmanju ruku ispadalo je da mu se zakačila bjela psina, pa je morao prvo toljagom ošamutiti, da je uspava pa tek onda izvuče. Nikog živog oko njega da mu pomogne ili posvjedoči, ako se nedaj bože otkači. Rano je otišao u penziju i šta mu drugo ostade, nego da sa komšijama iz zgrade uzme štap za pecanje, pa na Vrbas ili Vrbanju. Moja mati i teta Dželebdžićka bi na balkonima koji su bili tako blizu jedan drugom komentarisale:

- Opet su otišli u Trapiste na pecanje, - rekla bi moja mati.

- Onaj, onaj moj; on mora biti svuda, - ma sestro draga, bar da oni nešto uhvate - nadovezala bi se teta Zorica.

Često puta sam išao s njim, jer moj mladji brat nije bio "moralno politički podoban", za ribarenje na Vrbasu. Uvjek je nekog ribara zadirkivao: "Čiko vidi, moj stari je u'vatio veću ribu nego ti, čiko moj stari je u'vatio pet komada, a ti još ništa". "Ovaj stariji ti je jako fin, al' ovaj mladji; on ti je zločest k'o vrag", govorili su mom starom. Ja sam po svim ribarskim standardima i kriterijima imao baš prave ribarske manire, jer uvjek sam se divio, nečijem ulovu i obavezno dodavao i centimetre i po jednu kilu više, svakoj uhvaćenoj ribi, pa su ribari skužili, da sam veliki talenat za ribarenje, a uz to vrlo fin i vaspitan, za razliku od mog mladjeg buraza.

Jednog toplog, ljetnog, sunčanog dana, u debeloj hladovini zelenih vrbaka obala Vrbasa, sa starim, nadjoh se u Trapistima, gdje se on "namjestio" na podzidanoj obali, sa ljeve strane, kod centrale, gdje se voda najviše talasa, buči, kovitla, i pjeni od slapa centrale. Voda, crna sa pjenom na površini, kao da "Celuloza" pravi pivo, pa višak pušta u Vrbas. 

Stari hvata škobalja ili mrenu, a tu se tog ljetnog popodneva našlo oko dvadesetak ribara. Načičkani jedan do drugog zabacuju štapove, pričaju viceve i šale; zafrkavaju se. Ljudi se medjusobno ne poznaju, ali pričaju i druže se kao da se sto godina poznaju, a čim neki nešto uhvati ostali ga bodre:

- Ti danas nisi došao džabe, - primjećuju poneki.

- Jel' ima situacije? - dovikuje drugi.

- Eh, ljudi moji,  što ja volim situaciju, - nadovezuje se treći.

Vrijeme prolazi, a riba i grize i ne grize, al' šala ubija vrijeme. Odjednom jedan ribar uzvrpolji, brzo kontrira; povuče štap k'o iz praćke. Plovak se ne vidi duboko u vodi, a štap se savio do zemlje. 

- Opaaa!- povikaše neki, - ovo je dobar komad.

Ribar se bori sa štapom. Ne može potpuno kontrolirati situaciju, jer mu štap bježi, sad ljevo sad desno. Vrlo napeto i neizvjesno. Ja se skoncentrisao i ne trepćem. Bogami; oteglo se, a čovjek se muči već desetak minuta. Sad i drugi za trenutak ostaviše svoje štapove i savjetima pokušavaju pomoći.

- Ova mora imati najmanje; pet kila, - primjećuju neki.

- Mrena!- viče jedan, - samo mrena 'vako radi.

Odjednom; štap prestade trzati, na šta će neko od prisutnih.

- Ništa ne diraj i ne povlači, - reče jedan od najstarijih i najiskusnijih, - ona je sad stala, - sad se odmara, - a kad krene; onda povuci. Bogami, ona se odmara već tri četiri minute, a ribar nervozan, ponovo povuče štap. Štap se otima iz ruku ribara i on zateže mašinicu. Vuče, ali vrlo teško.

Prošlo je skoro pola sata iščekivanja i na pomolu je kapitalac.

- Možda je i som, - ima i somova ovdje, - dobaci neko sa strane.

Još samo par metara i kapitalac je na obali. Drama; adrenalin svima raste. Tajac potraja još nekoliko sekundi, a onda; provala urnebesnog smjeha. Čovjek je upecao zardjao lonac, bez dna, a voda udarajući o stranice lonca prolazeći kroz dno bacala ga je ljevo, desno. 

On posramljen, potišten, pocrvenio, a na licu mu se vidi da mu je neugodno. Ljudi ga tapšu po ramenu. 

- Nije to ništa! - ja sam ufatio prošle godine čizmu, - dodaje jedan, tješeći ribara.

Eto; tako su se ljudi u Banjaluci družili i komunicirali, mnogo godina prije rata, vrijeme kad nikom nije bilo važno ko je šta i kako se ko zove.