ŽAO MI JE

1964. godina

Svako od nas u životu napravi neki gest koji je suvišan, ponekad nepotreban i ko zna iz kakvih pobuda, gest zbog koga će se stidjeti i žaliti, što se eto baš tako dogodilo.

Negdje u šestom razredu, po glavi su mi se počele motati curice, prosto su mi mozak popile; samo sam na njih mislio i od primjernog odlikaša postao sam osrednji đak, koji se provlači. Možete zamisliti "košmar" u glavi jednog dječaka rastrganog izmedju školskih obaveza, zadaće, nastave, i curica. Svakih osam sekundi mislio sam na curice; pročitah negdje taj podatak da ljudi od struke tvrde uptavo to, a možda ja i pogriješih, možda bješe osam minuta ili osam sati, ne daj bože osam godina; to je možda za one preko osamdeset i nije bilo malog ni velikog odmora, a da mi neka curica iz mog razreda nije donijela pozdrav, iz nekog drugog razreda, eto k'o biva: "Pozdrav'la te ova, pozdrav'la te ona".

Moram priznati da mi je godilo, ali vremenom mi je počelo i jako smetati, jer se nisam uspjevao skoncentrisati na nastavu, ni onih osam kratkih sekundi što izračunaše da dečkići pubertetlije imaju na raspolaganju za učenje. Zadirkivanje, na samom času, za vrijeme nastave od nekih curica, prelazilo je ponekad svaku mjeru, te sam jednoj Dragici, iznerviran, isprovociran njezinim stalnim zadirkivanjem ispod klupe, na nastavi, šraubom opalio takvu šamarčinu da je puklo k'o balon; čulo se do Bojića-Hana, pa se cio razred uskomešao smijući se, a samo je nastavnik Pogarčić okrenut ledjima prema nama, pišući nešto na tabli, ostao ozbiljan, praveći se da ništa nije primjetio. 

Naravno da se stidim tog postupka i žao mi je zbog Dragice, a za koju moram reći da je bila jako draga, fina, zgodna i pametna.

Možda bi trebalo reći još nešto, možda, kao izvinjenje, al', na onim našim prostorima tamo, niko se nikom ne izvinjava, još od četrest prve, pa naovamo. 

Nepromišljenost treba spriječiti i paziti da do njih ne dodje, a kad dodje, onda nikakva izvinjenja ne pomažu.