CIGANKA BISERA

Ponekad sam je vidjao u našoj ulici i uvjek isto; al, ovaj put hodala je brzim korakom; odmah pokraj kuća, izbjegavajući trotoar; povremeno se osvrćući i provjeravajući da li je neko prati; jer, bila je u tudjem rejonu. Bješe obučena u crvene dimije sa zelenim cvjetnim dezenima i kratki stari braon sako, ispod džepova ocufanih rubova; a na glavi preko čela, zategnuta crvena marama; od istog matrijala kao i dimije. Duboke stare cipele bez pertli upadale su odmah u oči. Preplanula od sunca, pravilnih crta lica, duge crne kose, sa velikim mindjušama i neizbježnim zlatnim zubom, odavala je ljepu ženu, tridesetak i nešto godina. Bisera je bila ciganka sa "Veselog brijega".

Spuštala se u grad s korpom u ruci, pokrivenoj crnom krpom, koja je skrivala svu tajnu pletene korpe. Često je znala pokucati i na naša vrata, a mati joj je uvjek otvarala sprovodeći je na tarasu; jer Bisera je bila veliki pušač, a na tarasi je mogla nesmetano pušiti. Sjedila je na betonu naše tarase naslonjena na zid, s korpom ispred sebe.

-Imam kokicu, hajde da pazarimo, - vidi kako je ljepa, - imaš nešto od muža; kakav kaput; lače; ili cipele? - znaš; dolazi zima, a muž mi nema kaput, - govorila je rastegnutim i melodičnim ciganskim slengom.

-Čekaj da vidim, - reče mati i ode u sobu, te donese staru izlizanu bluzu od vojne uniforme. Ona je raširi ispred sebe; držeć cigaretu u ustima:

-Uh, uh, uh, - ovo ti je staro i izlizano; ajd'; daj mi i lače nadji. 

-Znaš šta; ako ćeš i lače, onda mi moraš dati i deset jaja, - reče mati. 

-Ne mogu; ne mogu ti dati deset jaja za to, - daj mi i cipele i onda ćeš dobiti deset jaja.

-Znaš šta Bisera; uvjek sam ti davala dobru robu i nemoj me varati, - reče mati. 

-Ne varam te očiju mi; tako mi svega; majke mi mile. 

-Evo; imam jedne cipele, - dobre su i nisu puno nošene, - evo; dam ti te cipele, za kokoš, - reče mati. 

-Dobro; evo ti kokica, - izvadi kokoš iz korpe, držeći je za vezane noge; te stavi pred mater, - to drugo neću, - pokazavši prstom na bluzu, - vidi kakva jaja imam za tebe, - ajd'; donesi mi još nešto, - imaš li kaput? - muž mi nema kaput, a zima dolazi, - juče su mi dvije kokice crkle, a djecu moram nahraniti, - ti znaš da dolazi zima, a mi gore nemamo vodu kao vi, - znaš; bolesna sam pa mi treba para za doktora, - jadna sam ti ja, - bole me bubrezi, - imam troje djece, a muž bi još djece, - onaj najmladji mi je najbolji djak u školi i sve petice ima, - tuko me muž juče, što mu nisam kupila cigare, - sve popije što donesem, - imam ti ja setro u Zagrebu rodbinu; nekad odem kod njih, al' -mnogo daleko setro, - ko kažes da je bio? - ona ti ukrala košulju? - ona je loša ciganka i svuda krade, a i laže sestro, - prošle godine je bila u zatvoru, što je pokrala neke ljude, - ne trži sa njom, mnogo je loša ciganka, - znaš sestro, velika nesreća nas je snašla, - sestra mi se razbolila pa je umrla, - nije joj bilo spasa, - troje male djece je ostalo za njom, - oćeš da ti gledam u karte?

-Neću Bisera, - ne vjerujem ti ja previše u karte.

-Oćeš; da ti gledam u fildjan? - upita ponovo.

-Ajde; popit  će mo kavu; pa ćeš mi gledati, - odgovori mati.

Dok je mati pravila kavu, ona je mirno sjedila pušeći cigaretu. Posmatrao sam je; naslonjen na ogradu tarase; a ona me ni jednog časa nije primjećivala ili nešto upitala. Bila je zamišljena i samo je gledala pravo ispred sebe. Za trenutak; iz nutarnjeg džepa izvadi papirnate novčanice; prebrojavajući ih prstima, na kojim su se mogli vidjeti crni nokti i prebaci ih u njedra. 

Odlazivši od nas obeća materi da će opet doći; te kao sjenka nestade izmedju lipa Aleje.

Gledam kokicu, što nam je Bisera ostavila; napravi korak dva; ispruži krila iznad glave; protegnu se i posra nam se; na sred hodnika. 

Kažu; da je za sreću.

   

BANJALUČKE VIBRACIJE

Opatija 2003 god.

Za večerom u hotelu Palas u Opatiji konobar zamoli moju ženu i mene da li može jedna osoba da sjedi za našim stolom, jer puno gostiju ima, a nema mjesta za sviju. 

- OK, nema problema, - rekoh. 

Ode on i dovode jednu prelijepu, šarmantnu damu. Zahvaljuje se ona nama, upoznavamo se, moja žena Lucija, ja Sveto i ona Milena iz S.Broda. Večeramo, pričamo i nešto mi pade na pamet Banjaluka pa spomenuh Luciji, a Milena će na to:

-Znala sam čim sam te vidjela po držanju, pokretu, stavu i faci da si moj Banjalučanin. Iznenadjen njenim riječima za trenutak ostadoh zatečen, zbunjen. 

-Nikad te prije nisam vidjela, ali čim sam sjela pored vas pomislila sam, ovo je moj Banjalučnin. 

Milena se udala u S.Brod završila pravo, radi u općini. Živjela je u Banjaluci gdje je i rođena, a mati joj je još stanovala u višekatnici, zgradi sa lijeve strane, prvoj kad ideš preko Vrbasa. Eto, valjda mi iz Banjaluke imamo posebnu vibru. 

Milena je bila malo dijete kad sam otišao iz Banjaluke, a Lucija, inače Splićanka stalno mi govori da sam davno otišao iz Banjaluke, ali Banjaluka nikad nije izašla iz mene. 

Moja Luce je zaljubljena u Banjaluku, nikad je ne moram nagovarati da idemo u moj rodni grad.

by Sveto Brujić

USAMLJENI NAVIJAČ

                                                                    

Poznavao sam Hasana dugo godina; onako; površno, iz vidjenja. Uvjek je bio vedar, nasmijan i spreman na šalu. Plavokos, onizak, šećernom vodicom zalizane frizure, izuzetno komunikativan, momak prepoznatljiv po sivom, tankom od silnih putovanja izlizanom odjelu u prolazu bi zastao na trenutak, popričao sa nama koju riječ; usput, nakratko, ponekad i nerazumljivo, a vazda je bio promuklog, hrapavog, glasa, izgubivši ga negdje daleko, bodreći i navijajući za Borac, jer; baš sinoć ili juče dolazio je odnekud, sa zadnjeg gostovanja. 

Izmjenili bi nekoliko rečenica, uglavnom vezane za sport, rukometaše Borca, ili košarkašice Mladog Krajšnika:

-Igrale su dobro; vodile cjelo vrijeme, - al'; ne pomažu ni Lena ni Rada, kad nas sudije pokradoše, - govorio bi. 

Bilo kad, u bilo koje doba godine i bilo na koje mjesto Borac, Slavija, BSK, Mladi Krajšnik i "Malene" morali putovali, Hasan je taj koji će ih sigurno pratiti i ništa ga u tome nije moglo spriječiti. Često puta usamljen, nadvikivao se sa domaćom publikom, bučnim navijačima, da svima dadne do znanja da i njegov Banjalučki klub ima svog navijača na trebinama. Putovao je svakako; kombinovano; autobusima, kamionima, noćnim vozovima za Beograd, Zagreb, Sarajevo, Niš, ponekad se švercovao, stopirao, pješačio, a svako putovanje je naporno, iziskuje troškove; ponekad se dugo putuje; ponekad pokisne; ozebe; izgladni; ponekad se moraju trpjeti ponižavanja, uvrede, ali Hasan je uvjek nalazio način da dodje na vrijeme i na mjesto igranja utakmice. Vozili su ga ponekad u autobusu, zajedno sa igračima, ponekad je morao stajati cjelim putem, a u jednom od zadnjih boravaka u Banjaluci, rukometaš Borca iz najboljih dana Unčanin, svjedok tih dogadjaja, putovanja i utakmica, čovjek koji pozitivno razmišlja o ljudima, u jednom opuštenom razgovoru ispriča mi interesantnu priču; a ispriča i to, da su jednu utakmicu igrali poprilično daleko, a ni mjesta u autobusu nije bilo, pa su smatrali da bi bilo preteško za Hasana da ide tako daleko. Da bih ga poštedjeli, jednostavno su mu morali reći, da ne može sa njima putovati, ali on; on nije mislio tako. Kad su nakon dugog putovanja rukometaši napokon stigli u to mjesto, Hasan ih je čekao sa raširenom zastavom Borca. 

Gostovali su rukometaši na vrućim terenima, Bjelovara, Šapca, Pančeva, Crvenke, Zavidovića, a kad bi Banjalučani uzeli bodove, onda niko nije bio sretniji od njega, zapalio bi cigaru i pjevušio cjelim putem. 

Hasan je bio najveći navijač svih banjalučkih klubova, bez obzira o kome se klubu radilo. 

Svakodnevno se po svim medijima priča i piše o sportu i sportistima, ali rijetko kad o navijačima. 

Njih se spominje i piše samo ponekad i uglavnom negativnom kontekstu; kad naprave neki ispad; potuku se; na teren ulete; sudiju napadnu, ili nakon utakmice provale u neku trgovinu; a ja znam pouzdano, da Hasan nikad nije bio takav i znam pouzdano da nikad tudje ništa nije uzeo.

Priča se po čaršiji da je umro u Americi, ima tome nekoliko godina i još se priča da mu je do zadnjeg dana Banjaluka bila u mislima i srcu.

Ponekad se uhvatim u razmišljanju; ako neki tim ima najvjernijeg i naboljeg navijača, onda; mora da mu je ime Hasan.

NOSAČ BR.

Prošlo je tome dosta  godina, a bilo je davno, još u prošlom stoljeću; kad je Banjaluka bila, jedan od rijetkih gradova, koji je imao slijepi kolosjek, pa su vozovi sa putnicima dolazili u sam centar grada, te uz cvilenje kočnica i stenjanje parnjače zaustavljali tik do rampe, na čijem je pročelju, preko praga, neko kredom našvrljao "Stop nema više", a rampa napravljena od zemljom nabijenog navoza i drvenih željezničkih pragova, postavljenih da zadnji vagon ne bih izletio na ulicu u slučaju da mašinovodja malo zadrijema, a onda, kad se paketi i putički prtljag istovare, a novi putnici smjeste na svoja mjesta, te čovjek u tamnoj uniformi pogleda ljevo; desno; pištaljkom dadne znak i podigne svoju tablicu, a uz stenjanje i pisak lokomotive, kompozicija pokrene; lagano, nazad, istim pravcem.

Tada u gradu nije bilo puno auta, poneki "Opel" ili "Tristać" čini li su dogadjaj, a nije bilo ni taksista, nego su bili tu i tamo poneki fijaker i nosači sa kolicima, koji su putnike i njihov prtljag vozili do odredišta. 

Bila su to romantična, dobra, stara, vremena, kad se kočijaš fijakera čekajući dolazak sljedećeg voza i mušterija dosadjivao cjeli dan, igrajuć šah u parkiću pored "Lovca" u debeloj hladovini obližnjeg drveta, a konj se muvao, glavom mašući i braneći se od roja obada i muha, te gomilom konjske balege ispod zadnjih nogu drijemao na vrelom banjalučkom suncu. 

Živeći u takvom ambijentu Banjaluke pedesetih i šezdesetih godina, prisjetih se nosača, što je imao kapu sa crnim plastičnim šiljtom, a iznad šiljta na kapi, mesingana pločica na kojoj je pisalo "Nosač br.".

Svaki dan je išao na posao i po gradu drndao stara rasklimana kolica, natovarena brdom kofera. Vidjeh ga prvi pu davno; a bio je mlad; bio je gotovo golobrad, gustih, crnih obrva i kratko kao četka, ošišane kose, pa se kapa na njegovoj glavi uvjek doimala za dva broja veća. Zvali su ga Direktor. Oh, kakvo "uzvišeno" ime, nadjeveno kao produkt oholosti i sprdnje, svojstvene samo raji i mahali. 

Danima tako i uvjek isto; po kiši, po suncu, vjetru, nosač na cesti, vuče kolica, a samo nekoliko koraka iza njega, novopristigli putnik ili domaćica sa pijace u pratnji svog prtljaga. 

Prolazile su godine; Banjaluka je rasla; sve se mjenjalo, samo on nije; uvjek isti ili mi se samo činilo i nikad nisam saznao, koliko godina ima i nikad nisam saznao njegovo pravo ime. Dogodi se banjalučki zemljotres, grad zadesiše teški dani i u našim životima mnogo toga se desi i izdogadja, a samo sjećanja i uspomene ostadoše. 

Jednog zagrebačkog jutarnjeg i sunčanog dana početkom osamdesetih godina, susjeda Kosara naleti na kavu i odmah sa vrata me zapita:

-Jel', - poznaješ li ti Direktora?

Za trenutak zbunjen, gledam u nju i ne shvativši šta me pita.

-Pozanaješ li Direktora iz Banjaluke? - priupita ona ponovo, smješeći se i kao da gleda, kako ću reagovati.

-Znam Direktora, - odgovorih, - što pitaš? - šta je s njim? - otkud ti on pade na pamet?

-Eno ga kod nas u Jankomiru, - juče je došao, u bolnicu.

-Ozbiljno? - začudih se, - pa; - kako mu je?

-Tek je došao, a već ga svi znaju, - reče, - a dobar je, - tako je dobar, miran poslušan, svi smo ga zavoljeli, - dodade ona nježnim glasom.

I danas, toliko godina poslije, volim se prisjetiti Banjaluke i meni dragih lica; a bila su to vremena sredinom pedesetih i šezdesetih godina; vrijeme kad je kino Kozara prikazivala, "Roko i njegova braća" i "Put oko svjeta za 80 dana".  

Prošlo je dugo vremena; iznenada, umrije Kosara; zdravstveni radnik iz bolnice u Jankomiru, a ja ne saznadoh ništa o njegovoj sudbini; al' ostade u sjećanjima zapisano, da je po banjalučkim ulicama radio, vukao kolica, teškim radom, znojeći se za hljeb zaradjivao, jedan mlad čovjek, "Nosač broj".

STRUJA NE VOLI SELJAKA

Kad neko spomene svjetlost, prvo što mi pada na pamet je, mrak, te plaćanje računa za svjetlo i struju, jer nekako; to mi se uvjek činilo povezano i da jedno bez drugog ne može. Ovih dana pročitah da su ostvarili i napravili revolucionarno otkriće i da ima nešto što je brže od svjetlosti, al' nisu bili sigurni da su to nešto revolucionarno što ima, pronašli; nego su mislili da su se matematički prešli, pa onda ponovo računali i vid' vraga.

-Ima..! - sve se poklapa - i onda objaviše vjest svuda po svjetu da ima; samo ne znaju kako da objasne, šta  to ima; nego samo kažu, - ima. Iskreno da vam kažem; ja mislim da su oni izračunali neku toleranciju u plusu, a možda čak i sjenku od svjetlosti, al' ne kuže, pa smo sad tek nadrljali, jer će nam to što ima, početi stizati u mjesečnim ratama za struju i svjetlo, jer koristimo nešto što ima, a što ga ne koristimo pravilno; to oni nisu krivi. Prvo su nas učili da je struja brza ko metak; pa onda da je struja zajebana stvar i da je vrlo opasna; pa onda da jedna struja ide, tamo; a druga struja ide, tamo-vamo; a na kraju će reći da im nabacimo još love da naprave još jedan tunel za ispite, jer; ko' ima još jedno revolucionarno otkriće, najrevolucionarnije i najveće od svih otkrića do sad; ko' da smo mi neki štrumpfovi, sljepci i lajbeci pa ne znamo da oni tragaju za prenosom materije sa jednog mjesta na drugo; al' nam neće reći, dok lovu ne skupe i ne kažu, ima nešto; a mislim se; bogami to bi bilo pravo otkriće, jer će nas šeludati, vamo-tamo, k'o naizmjeničnu struju, kako njima volja. Večeraš u Banjaluci, naspavaš se; a osvaneš na poslu u Zanzibaru. Eto kolko je nauka otišla napred ispred vremena, a ako ikad budu kopali taj drugi tunel, mogli bi angažovati neku našu firmu, pa bi za istu lovu imali sigurno dva tunela, jer; naši bi se ziher promašili ispod brda.

Ima još nešto što meni nikako ne ide u glavu. Upalim svjetlo na prekidaču; onda prodje cjela "vječnost"; dok struja stigne do žarulje, koja nikako da odapne jer je neonska, pa onda trepće, treperi i tek nakon nekoliko minuta sastavi da svjetli. Izgleda da oni  nešto mute, prodavaju nam super sporo svjetlo, pod skupu struju.

Jednom davno; zdramala mene struja, kad je buraz bio kod Kucelina; zaigrao se tamo, a čika Milenko bio dobar čovjek, pa ga nije htjeo potjerati kući, a on osto do kasno, pa me stari poslo po njega da ga dovedem. Odem, a u stubištu mrak; a ja vazda bio vani, svi me okolo znali, igr'o se posvuda, pa znao gdje se pali svjetlo, gurnem ruku na to mjesto; a ono; tras..! u sekundi prosvjetlim k'o žarulja; milion mravi izjelo mi ruku do ramena, sve mi se zeleni pred očma, a meni ništa; ko da me pravio električar; banderaš. Neko ukr'o šalter i ostavio crnu rupu sa žicama. Eto; ja se opet rodio jesenjih dana davnih pedesetih; oko osam naveče. Od tog dana, kada sam prosvjetlio, više se nikad ne igram sa žicama i strujom. Žarulje mjenjam sa gumenim rukavicama, a prije toga isključim šalter, da struje nema tu; onda odem, pa izvadim osigurač, da je nema ni tamo; natakarim rukavice i tako mjenjam žarulju, jer struja je zajebana stvar, a prošle godine zaboravio natakariti rukavice, kad sam podešavao onu mašinu što diže vrata od garaže, pa zaboravio da je iznad nje slomljena žarulja i nehotice dodirivao tu žarulju i osjetim, k'o da me nešto koprivom žari po prstima, a meni nije jasno; jel' to neko mene zajebava il me struja zdrmava. Skužim ja da nikog nema oko mene i da je to ova kanadska struja i ko fol ona nešto pokušava, a ona je upola slabija od naše pa nemore ni mrava koknuti kako treba, a i manje mrzi od one naše; tamo; u kraju i zato se ne volim bakćati sa strujom, jer čito sam negdje il' gledo na televiziji, da struja ne voli "seljake" i da ih koka gdje god stigne. 

Taman posla da me ubije, pa da ispadnem seljak.

OČEKUJEMO UKLJUČENJE MOLIMO VAS ZA STRPLJENJE

                                                                            

13. april 1966. godine.

Sredinom aprila, godine 1966. došao je dan velikog meča, kad je Partizan kao domaćin dočekivao slavni Mančester Junajted; tipičnog pretstavnika engleske škole fudbala, koji igra beskompromisnu duel igru i Partizana, koji igra potpuno suprotno; maštovito, lepršavo, igru začinjenu prefinjenom tehnikom. 

Kakva poslastica za fudbalske gurmane; ali u vrijeme kad je utakmica trebala da se igra ja sam morao ići popodne u školu; a ku'ćeš veći peh, nego negledati takvu utakmicu. Vazda sam se čudio mom starom, kako može otići u šetnju sa materom, a takvu utakmicu negledati. Nije moj stari bio protiv fudbala i nije moj stari bio protiv sporta, jer bio je moj stari vrstan gimnastičar, al' jednom su njegovi drugari u "Vrbas logoru" igrali fudbal, a kako je moj stari za fudbal imao dvije ljeve noge postaviše ga na gol; da brani i sve je bilo dobro; stari je branio fenomenalno; vadio lopte iz rašlji, spasavo ekipu od katastrofalnog poraza, sve dok ga mokra i vodom natopljena lopta nije spucala u glavu. Bješe to bomba; sa pet metara; pravo u čelo i još mu ostavi blatnjavu fleku na čelu.

-Jeb'te je! - izdera se moj stari, držeći se za glavu - nadj'te vi sebi drugog golmana, kog' će te šikati u glavu - ja više ne branim, - i još se stari opasno naljuti na centarfora, što ga je gadj'o u čelo.

-Mogo si mi tako i oko iskopati, - reče stari. 

Eto; to bješe jedini razlog, zašto je moj stari više volio gimnastiku.

Tog aprilskog dana; bješe trinesti dan u mjesecu i sve je govorilo da za mene taj dan utakmice neće biti, a dolazi strašni i slavni Mančester, na čelu sa Bobi Čarltonom, Džordžom Bestom, dugokosim fudbalskim "Bitlsom", a Mančester je tim koji je cjelu jednu generaciju izgubio u avionskoj nesreći, kad su se preko Minhena vraćali iz Beograda i revanš susreta sa Zvjezdom. Izginuše svi; osim Mat Bezbija i Bobi Čarltona. Dugo je Mat Bezbi stvarao i oporavljao ekipu od tragičnog dogadjaja iz 1958. godine. Važili su za najvećeg favorita i mogućeg pobjednika Kupa šampiona.

Razmišljam o bježanju sa nastave, al' u razredu smo samo Kvoca i ja bili spremni na to, a ostali; niko i kako da kidaš kad bi odmah skužili da je to zbog utakmice, a znam da bi me i Djudja sigurno prozvala da odgovaram, baš zato što sam zbriso sa nastave.

Vrijeme ide; brojimo minute. Znam, evo; još pola sata i utakmica počinje. Stalno Čeza koji je jedini imao sat u razredu pripitujem.

- Kolko još ima? - a on; od rodjenja Partizanovac, luta mislima negdje po Stadionu JNA i samo mi prstima pokazuje minute.

Evo; još desetak minuta, a znam; kamere su već uključene; prenos je počeo, a mi u klupama okrećemo lekciju iz engleskog. Djudja šara na tabli i kaže.

- Ako pogriješim, slobodno me ispravite i recite.

- Još niste..! - dobacih zajedljivo, a istog časa jezik pregrizoh jer bio sam siguran da zna ko je to rekao.

Odjednom na vratima se pojavi Grabo, direktor škole; te će Djudji:

- Momci nek predju preko u drugu učionicu na televiziju, da gledaju utakmicu. Ona pocrveni u licu, skinu naočale, te onim svojim sitnim očicama zatrepta i zajedljivo zapita:

- A djevojčice?

- Nek idu malo u šetnju, - reča Grabo. 

Ne bi Djudji pravo, a na licu joj se jasno vidjela, sva jal i nemoć da bilo šta promjeni. 

Bješe to trenutak za pamćenje, jer nam je Grabo pripremio i omogućio gledanje utakmice, a mi se dječački grleći radovasmo svakom partizanovom golu i nije nam bilo važno ko je ko i za koga navija; svi smo tog momenta i iz sve snage navijali za nas i naš Partizan.

Pobjedi Partizan goste iz Mančestera, ali samo u prvom meču i valjalo je tu prednost održati i u revanšu. 

Uspio je Partizan u grotlu Old Traforda da se odbrani, lavovski se boreći za svaki centimetar svog terena, za svaku loptu, a igralo se svih devedeset minuta u kaznenom prostoru Partizana; svaka nabačena lopta bila je šansa za Mančester. Te večeri pored televizora i moj stari je navijao za Partizan i svi smo na kraju bili sretni što je Partizan izbacio veliki Mančester. Lou, Best, Čarlton i Stajls ostadoše kratkih rukava, a Partizan se plasirao u finale i meč protiv Real Madrida. 

Finalna utakmica pokaza da je Partizan bio bolji, a Real; mudriji, iskusniji i sretniji.

Bila su to vremena, kad smo se svi smijali i družili i sve je imalo nekakvog smisla; kad je na cjeni bila Juga i pasoš naš; kad smo zagrljeni sjedili; za Partizan navijali; moj babo gimnastičar i ja Zvjezdaš.

TAKO SU NAS UČILI

                           
                                

Maj 1972. god.

Kad vojnik na stražu podje onda mu govore: 

- Pazi dobro; ne spavaj; jer, neprijatelj nikad ne spava, - pa ko biva, kad neprijatelj ne spava nema ni stražarima spavanja. Taman posla, ko je vidio spavati na straži, ujutro rano; onako umoran oko četri ili pet sati u cik zore, kad Aleja zamiriši, a ozon udari u nos. I nekako baš u to vrijeme, za toplih, kišnih majskih dana, kad Banjaluka i Aleja obuku zeleno svečano ruho i sve počne da cvjeta i buja, i kad se sve zazeleni i sve okolo proljećem zamiriši, rasporediše me na stražarsko mjesto, meni toliko dragog i prepoznatljivog ambijenta, Borika i Aleje; jer eto; baš tu, na tom mjestu, tu sam rastao; po "Banjalučkom polju" guštere i žabe hvatao i kao sva druga dječurlija po drveću se pentrao; kao dječarac izmedju betonskih zgradurina loptu naganjao i u cure se zaljubljivao i eto; baš tu; na tom mjestu, odlučih čvrsto, da ufatim jednog neprijatelja, onako; bez veze; samo nek se priča.

Oči mi ispadoše tražeć ga i gle čuda, vidim dva neprijatelja; idu pokraj same kasarne, ko naručeni i još onako drsko, nose neke ekspolozivne naprave u rukama. 

- Dal' da zalegnem ili odmah počnem sa dejstvom? - pitanje je koje mi se nameće, a znam dobro, da nema čekanja, treba djelovati, efikasno jer svaki sekund je dragocjen, a sa neprijateljem treba brzo i po kratkom postupku. 

Ipak; odlučujem se na taktiku sačekivanja. Čekam dva neprijatelja, a vidim dobro da se dogovaraju i domundjavaju gdje da postave eksplozivnu napravu i dok oni tako zaneseni pričaju ja se postavim u mali zaklon da me ne vide; to jest, utopim se u sredinu okoline. Al' gle čuda i oni rade to isto, kamufliraju se; kao fol pretvaraju se iz neprijatelja u prijatelja. Mislim se, jarani moji; taktika vam je odlična, al' neće proći. Taman posla, da meni, staroj kajli, iskusnom vojniku koji broji još nekoliko mjeseci do kuće, podvale i to fatamorganu. Opet mislim, da možda ne sanjavam ili možda ne buncam, al' nije; jer kako oni prilaze ja dobro vidim, sve manje su neprijatelji, a sve više mi se čine prijatelji. 

Evo ih dolaze, sasvim blizu i dobro mogu da razaznati da su one eksplozivne naprave što ih nose u rukama, kafezi za štiglice i dobro vidim da su dva neprijatelja moja dva prijatelja; Gare i Branći.

Istog tog dana, negdje oko podne, vidim još jednog neprijatelja kako ide sam samcat ulicom; frontalno; prema meni; a pretvorio se u bezopasnog civila i misli da će mi se privući, ko' fol, možda i pitati:

"Vojak, kolko dana još imaš"? - a onda bombu zafrljaciti i koknuti vojaka na straži. Svašta pada na pamet neprijatelju našeg društva. Idem ja njega presresti i odmah još u korijenu sasjeći i odvartiti od nakane; jer sa neprijateljem treba brzo i po kratkom postupku. Razradjujem taktiku da me dotični ne primjeti i ne pobjegne, pa se opet po ko zna koji put kao kameleon utapam u okolinu. I kako mi i ovaj neprijatelj sve bliže prilazi ja opet vidim da to nije neprijatelj; nego mi se čini kao prijatelj, a znam da sam jeo vojnički pasulj, a ne bunike da mi se od neprijatelja pričinjava prijatelj, al' fakat je fakat. To je moj prijatelj Dube, momak koji je došao iz Zagreba sredinom šezdesetih u našu raju i odmah nam se pridružio, a mi ga zavoljeli i prihvatili od prve; isti onaj momak koji nam je znao živce kidati penjajuć se na vrh ograde naše zgrade i tako dubeći na samoj ogradi okrenut ledjima prema ulici; a moram priznati da me je svako njegovo penjanje na ogradu koštalo desetak godina života. 

Evo ga. Ljepo mogu razaznati i vidjeti, da Dube pjevuši neku pjesmicu; jer Dube bješe roker koji je pjevao u malom sastavu u našoj Aleji, "Yellow rose of Taxas". 

-Dje's Dube!? - priupitah ga, a on se brecnu; zastade k'o skamenjen i kao da ne vjeruje da nesto čuje. Gleda Dube oko sebe:

-Dje's vojnik!? - viknu on.

Približih se da me može locirati i prepoznati, al' me ne prepoznade. 

-Bruja!? - Vojka!?- Kanta!? - o Bruja! - odkud ti ovdje?

-Evo Dube; služim narodu i partiji, raji i armiji, čuvam zemlju od neprijatelja i usput bratstvo i jedinstvo, kao zjenicu oka svog.

I kako to obično biva u svakoj priči, problemi se samo redaju, a kakvim se sve taktikama i metodama neprijatelj služi; da vam pamet stane. Zamislite da je spreman da se kamuflira u auto školu; sa kandidatom i onda k'o fol udje vam skoro u kasarnu i baci bombu ili digne pola Banjaluke u zrak, a ja stražar; vojnik izoštrenih manira i osjećaja za opasnost, skužim u startu o čemu se radi i djelujem u sekundi; a sa neprijateljem treba brzo i po kratkom postupku i još kontam, dobijam medalju za hrabrost; ziher; vanredni dopust, kao pride; pa mi onda skrate vojni rok, za mjesec dana. O'da, treba djelovati jer u pitanju je cjelovitost naše zemlje i bratstvo i jedinstvo koje pojedini elementi oće sjebati. E nećes; makar bio sto puta instruktor vožnje i prerušio se u Banjalučanina koga zna sva raja, a taj instruktor je bio momak kog sam dugo godina poznavao iz vidjenja, još dok sam živio u Banjaluci. Mršav; blijed; ispijenog lica; crne četkaste kose, sa velikim dioptrijama; gotovo kao dno od staklene tegle.

Nekoliko dana čuvam stražu na poligonu za obuku vozača. Svaki dan dolaze instruktori sa kandidatima; a ja niti jednog ne zaustavljam i ne tražim propusnicu za vožnju poligonom, a na šta nas je upozorio dežurni oficir i komandir straže, a šta mi je bila dužnost. 

Dolazi taj instruktor na poligon svakodnevno i ja ga prepoznajem. Ulazi svaki dan neometano, baš kao da je poligon samo njegov; a stražara ne šljivi, ni pet posto; ne vidi ga i ne tretira ga, bar da rukom mahne.

Jedan dan odlučih da se malo "poigram" sa njim.

Evo ga, dolazi sa bjelim fićom. Zaustavljam ga na samom ulazu. Vidim da kandidatu govori da stane i izlazi iz fiće, a u ruci ima nekoliko već pripremljenih cigareta. Stara finta, mali trikovi, a to su ga naučili drugi stražari, što i jest najbolji način da uspostaviš komunikaciju sa stražarom. Pruža meni. 

-Ne pušim, - odrezah ozbiljno, te nastavih, - drugar, ja te već nekoliko dana posmatram, a ti se praviš Tošo. On me gleda, kao tobož nije mu jasno ovo Tošo; nije mu jasno šta ja sad hoću i zašto sam ga zaustavio. 

-Ja i jesam Tošo, - odgovori on zbunjeno, smješkajući se. 

-Znam da se zoves Tošo, - nastavih. On potpuno zbunjen; stražar, a zna njegovo ime. 

-Imaš li dozvolu za poligon? - upitah ga, a on počinje izvrdavanje. 

-Znaš vojak, - zaboravio sam je, al'; donijet ću ti sutra, - daj rec' matere ti; odakle si?

-Rodjen sam ovdje, - rekoh. 

-Gdje, ovdje!? - priupita on smijući se sa čudjenjem. 

-Ovdje u Banjaluci, - odgovorih. 

-E jesu te zajebali, - nastavi Tošo, sad potpuno opušten. 

-Gdje si stan'ovo?

-Tu u Aleji, kod kina Kozara, - odgovorih mu, na šta se Tošo opet nasmija i sad počinje da se ponaša kao da smo najbolji prijatelji. 

-A; kolko još imaš?

-Još oko tri mjeseca. 

-Tri mjeseca? - pa ti si već stara kajla, - laska Tošo, - čuj jarane, - znaš kako je, nema se vremena, al', donijet ću ti propusnicu, ako baš moram. 

Znači; nije je zaboravio i nema je, ne misli ni da je kupi; jedino, ako baš mora. 

-Što se mene tiče ne moraš, a' ćeš morati zbog drugih vojnika i dežurnog oficira. 

-Ajd' prodji, - rekoh mu. On zadovoljan sjeda u fiću i ode, a ja nisam ni mislio da ga vratim. 

Poslije, Tošo je ulazio u poligon i uvjek mahnuo, a ja se samo pravio da ga ne vidim. Šta ćeš, naša raja.

Ma dj'eš u jednom cjelom narodu tražiti neprijatelja, a pogotovo u raji; banjalučkoj.  

To se ne radi; bar pametni ljudi to ne rade.

A onda; dodje i taj dugo očekivan dan, osluženje vojnog roka. Sjećam se k'o danas; bješe sredina ljeta.

-Evo ti knjižica,- tiho mi na uvo reče vodnik Boro, - udario sam pečat, a ti poslije kad se odmoriš  sam upiši datum izlaska.

Bješe to godina 1972. kad se Banjaluka ubrzano obnavljala; poslije katastrofalnog zemljotresa; te godine je na području Bugojna likvidirana grupa ustaške emigracije, a u Jugoslaviji se pojavila kolera. Naši rukometaši osvojiše zlatnu olimpijsku medalju u Njemačkoj i bješe to godina kad pobjednik Vimbldona postade Stan Smith; a ja samo dva mjeseca kasnije oslužio vojni rok i skinuo vojničku uniformu.