BOŽE JE LI TO MOGUĆE?

Ima u jednoj dalekoj zemlji grad; Krakow se zove i u njemu dva fudbalska kluba; FC. Wisla i FC. Cracovija, dva ljuta protivnika, dva ljuta rivala i neko bi se zapitao, šta je to neobično, kad svuda po svjetu toga ima. Da; al' u pitanju su nijanse, jer ovaj rivalitet je neobičan po tome što inače mirni Poljaci svaki put poslije derbija naprave pičvajz, pokefaju se; pa je to postala ružna tradicija da ružnija ne može biti; a u tom istom gradu što Krakow se zove bio i jedan Papa; John Paul II se zvao i taj John što je bio Papa se rodio nedaleko od Krakowa, mladost svoju i školovanje proveo u tom gradu; posvetio se vjeri i fudbalu, a volio je Papa svoju Poljsku, svoj narod i svoj klub iz Krakowa, a volio je i navijače, al' nije volio što se uvjek poslije utakmice pomlate i porazbijaju noseve; što leti kamenje, letve, rade toljage, postavljaju barikade i cjeli svoj život se borio da se navijači Wisle i Cracovije pomire i nikad više ne potuku.

Ne može se reći da ljubav nije bila obostrana; jer; voljeli su i Poljaci svog Papu; samo kad je utakmica u pitanju onda su ga voljeli malkice manje, sve dok utakmica ne prodje, a onda; opet idu u crkvu i kunu se u boga da se nemili dogadjaji poslije utakmice više nikad neće dogoditi. I godinama i desetljećima uvjek ista priča; sve do sljedećeg derbija. Prodje mnogo godina od kako je Papa otišao u Svetu stolicu, a navijači uvjek po svom; poslije utakmice zna se; kefanje.

Kako to obično biva u svim pričama i životu, jednog dana umre Papa. Cjela Poljska shrvana u dubokom bolu i žalosti za Papom. Žale i navijači FC.Wisle i isto tako FC.Cracovije za svojim idolom. Žale tako nekoliko dana; a onda se neko sa sjetom prisjeti da je pokojnikova velika želja bila da se navijači ta dva kluba pomire; da srede svoje bilaterarne odnose, žive u slozi i da gledaju utakmice u radosti i veselju; pa kad je pokojnik već tako želio, neka mu bude i tako; u znak zahvalnosti prema svom Papi, hajde da mu ispune želju; sad; kad već nisu za života njegova.

Sazvaše skupštine klubova, dadoše predlog i Papinu želju na razmatranje i predlog jednoglasno bi usvojen. Sastadoše se navijači, donesoše istorijsku odluku; nema više marisanja.

Gradjani Krakowa sretni; slave pobjedu razuma, a fudbalskih klubova  navijači idu ulicama Krakowa; zagrljeni; pomješani; pjesma se ori na sve strane; ljudi otvaraju prozore pozdravljaju navijače, šalju im poljupce, zasipaju ih cvjećem, isto kao da je ponovo došlo oslobodjenje od fašizma; potekoše suze radosnice, ma pljušte poljupci, izvinjavanja za nanesenu bol iz prošlih vremenima, viču jedni drugima:

- Za sve nepravde, mi smo krivi!

- Ne, ne, ne, - ne dolazi u obzir, -  niste vi, nego smo mi više krivi, - ma izvinjavaju se jedni drugima, da čovjek ne povjeruje; zasjekoše vene; spojiše krv; postadoše braća po krvi, spojiše zastave i koncom ih zašiše, izadjoše na ulice i svima objaviše:

- Od danas je mir! - mir je stigao!

Skoro, pa to bješe ko mali Deyton i nema više ratovanja, nema više makljaže, tabanja, pichvajza, nema više kefanja, a onda; na sred ulice zaplesaše Polku i zarekoše se; da, sve dok su živi, više se nikad, ama baš nika više neće pokefati, a i kako bi, kad to njima jednostavno nije u krvi.

Dodje opet dugo očekivan gradski derbi; a sudija; ubi bože; k'o da je bio u umproforac u Bosni; k'o da je pao s neba; nit' čita novine; nit' gleda televiziju; nit' prati politiku. Previdi ofsajd; pa onda poništi jedan gol; sjebe taj njihov dogovor i opet, izbi rat, u gradu što Krakow se zove.

- Čekaj!!! - ma čekaj samo malo, samo da ti kajem nešto, da ti kajem, - viče jedan navijač, držeći čvrsto suparnika za kragnu. 

- Nema šta da ti meni kaješ! - znamo mi vas dobro! - još otprije, - ma vi ste obične pičke i kurve, - m'rš tamo! - nanu li ti tvoju! - dere se drugi na sav glas, - juriš!!!

Lete letve; kamenje; barikade se postavljaju; opšta makljaža po ulicama Krakowa; navijači se opet kefaju.

O, bože, bože; ne mješaj se u sport i politiku.

MOJ UJAK

Ima ljudi koji vam se za života urežu u sjećanje, da ih nikad više ne možete zaboraviti; ima ljudi koji vam se za života urežu u srce i koji vam život učiniše ljepšim, a kad izčeznu, onda vam ostaje velika nepremostiva praznina u grudima; onda vam ostaje gorčina na usnama; suši vam se jezik, usporava disanje; stežu vas grudi pri svakoj pomisli na njih.

Imao sam ujaka, u Banjaluku mi dolazio, a za mene to bješe najveći praznik; veći od svih državnih; veći od svih rapubličkih praznika. Za ruku po Aleji me vodao, u zadruzi kod Vlade i Jefte crvenih, svilenih, bombona mi kupovao, baš onih što u kockastoj tegli budu, što ih trgovci lopaticom vade i u fišeku savijenom od škanicla prodavaju za pet dinara. Vodao me po Gosposkoj; vodao preko Vrbasa u kino da Dejvi Kroketa gledam; vodao me pod zidine Kastela da "Adriano" cirkus gledam. Imao sam ujaka što mi "Kekec" kupovao, da u njemu gledam slike Princa Valijanta; imao sam ujaka što mi "Male novine" kupovao; iste one što je u njima Tarzan izlazio; onaj Tarzan od Edgara Rice Burroughsa; onaj što se slagao sa svim životinjama i životinjski jezik govorio; što mu se Čita zvao Nkima; Malih novina što u njima na zadnjoj strani biješe Tim Tejlor i Spad; dva policajca što im košulje nekad štampaše roza, a nekad crvenkastom bojom, sa plavim farmerkama. Vodao me na na nedeljne utakmice kad je neko igro po blatu, na pomoćnom terenu Borca. Vodao me svuda, a ja vazda ponosan bio; jer moj ujak je bio jak ko Tarzan. Imao je moj ujaka i mnogo, mogo prijatelja i svuda bješe omiljen, svuda bješe dobro došao, a kad u Austriju na rad ode, gazdina familija ga na večere pozivala.

Volio je moj ujak da se druži sa ljudima, da ljudne, pa ako treba i da okasni, a imao je moj ujak i poroke, a najveći mu bješe alkohol. Ta opaka bolest um mu  "poremeti" pa je u jednoj kriznoj fazi farbati po kući i dvorištu započe. Farbao je sve što je stigao. Počeo je da izvodi čudne gradjevinske radove, a nama to bješe čudno, nama to ponekad bješe smješno, a znali smo i zašto to radi i znali smo da je to zbog alkohola, a kako nekom u poodmakloj fazi "mantre" nadolazeće halucinacije donose osjećaj palacanja zmije, vidi miševe, bjele, žute, a malene svilenkastih krila baje mu po mislima gmižu, njemu se pričinjavaše cvjetići, kaktusi, filadendroni, ljubičice, djurdjevak, počeše muzikanti da mu pod prozor dolaze, pa onda muzikanti pridjoše bliže, pa još malo bliže i bliže, pa sve do jastuka na uvce mu violinom zagudiše, a on se bogami dobro zabrinu, jer biješe to hologram. Biješe to napad trodimenzionalnih slika u pokretu i scenski prikaz halucinacija u koloru.

Odvedoše ga na Švarču, u bolnicu; pidžamu mu dadoše i cjelo ljeto ga primiše na holidej. Doktor mu dodjeli poziciju šefa grupe, da svojim vedrim duhom unosi pozitivnu energiju medju pacijente; ma još samo malo je falilo da ide u jutarnju vizitu sa doktorom, koliko su ga zavoljeli.

Izlječiše ga i on postade opet onaj stari, dobri; postade opet ljudina.

Al' kako je lječeni alkoholičar samo prilječeni ovisnik i treba samo malo da se opet aktivira; započe rat i on opet pade u zagrljaj tečne i ljute ljubavnice, što dušu i tjelo razara. Zadesi ga zlo i ne imade popravni.

Ostadoše mi fotografije, njegov lik sa osmjehom i zlatnik kupljen u Salzburgu, koji mi pokloni kad sam išao u peti razred.

ZEMLJA RAKIJE I MEDA

Gledajući u svjetskim relacijama prva zemlja u svjetu po proizvodnji šljiva bila je Jugoslavija; ona ista država koje više nema; ona koju neki pljuju, a meni se i od svake pomisli na nju brk nasmješi. Ako je podatak tačan, onda se radi o fantastičnoj cifri od preko šezdeset miliona stabala; što je višestruko premašivalo ukupan broj stanovnika, tadašnje države.

Oduvjek se rakija točila u našim krajevima, a i danas ima poseban značaj za sve običaje i dogadjaje. Piti rakiju sa nekim u društvu je čast; jer, ne pije se rakija baš sa svakim; pije se sa najboljim prijateljima, poznanicima, ljudima do kojih ti je stalo; ljudima koji te poštivaju i ljudima koji zaslužuju tvoje poštivanje.

Neki je koriste u medecini; neki za masiranje; a neki kao dokaz muškosti i tvrde kako nije muško onaj ko se nikad nije napio; a ja tvrdim upravo suprotno. Postoji mnogo načina da se pokaže ono što neki nemaju, pa pokazuju opijanjem.

Evo jednog mog doživljaja iz početka šezdesetih, kad sam bio na ljetnom feriju; u drugom ili trećem razredu osnovne škole; dogadjaja kojeg se ponekad rado sjetim, a koji se mogao dogoditi i u nekom ličkom, banijskom, medjumurskom, bosanskom domaćinstvu.

-Kaž'der ti meni bruća, kakva ti je ovo rakija; sedam gradi? - jebalo te to; to je plavić, - Duja zapita,  Stevu Mijanovog, čovjeka koji je upravo pekao rakiju, a okupljeni prolaznici i  komšije kušali kvalitet.

-Jest; al' triput sedam, dvajst jedan! - rekao bi Stevo, na opšti smjeh i odobravanje okupljenih oko kazana.

Pravila se rakija, nekad dobra, nekad slaba, pa bi se dodavao med i pravila medovača; neko je dodavao čisti špirut da bi se pojačala, pa i ekstrat mentola, kruškovca u malim četvrtastim bočicama i pravili likeri svih boja i ukusa.

Nema Kordunaša koji će zaboraviti gdje je od žene sakrio rakiju; nekad krije on; nekad krije žena; al' će sigurno zaboraviti kako se zove grad, u kojem mu sin godinama rmbači u Njemačkoj.

-Jel' Miljka! - dje je ono; naš Šima?

-Oho; dje? - što ja znadem, - br, br, - Breg; Bregmen!

-A, jesi ti luda, - kakav Bregmen; valjda Bregana, - a; dje si ti ostavila onu rakiju; onu, od prošle godine? - što je kriješ? - hik; vidiš li ženo da su nam gosti došli.

-Eno je u sudiću; na tavanu, hik; ispod škrinje! - rekla bi ona. Mjesto za koje su oboje znali, mjesto koje su krijući se jedno od drugog svakodnevno posjećivali i kroz gumeno crijevo povlačeći dugačke gutljaje, gaseći žedj, srkali rakiju direktno iz sudića, a onda bi planinka gegajući se cjeli dan putem šetala gore dole, ili bi oboje drijemali u debeloj hladovini voćara.

Jednom; za ljetnih toplih julskih i avgustovskih dana; kad su noći kratke, a nebo iskićeno kao prašinom prosutim zvjezdama; dani sunčani, vreli i dugački; bio sam na ferju pa se izjutra rano probudih. Gledam okolo; sunce još nije probilo sivu, gustu, ljetnu maglu; al' naspram svjetlosti malog pendžera vidim strinu, kako ledj'ma meni okrenuta, apotekarskom preciznošću Priki i Raci nalijeva nešto u čašicu. Kako kome natoči, tako ovaj popije; hukne; glavom otrese, a ona primakne flašu bliže sebi; te naspram svjetlosti od prozora očitava količinu ostatka, a ja sve mislim, "Uf fuj; piju riblje ulje".

Tako sutradan; pa onda opet; nekoliko dana za redom, isto; ponavlja se isti ritual; sve dok jedno jutro strina ne reče:

-Minja! - dodjder diko i ti amo.

Još pospan i nevoljno prilazim stolu.

-Žmekni ti nju diko; bolje ćes trčati, - a ja vidim da to nije riblje ulje, nego nešto prozirno; nešto k'o voda, vidim ja da je to rakijetina; ona što radi ekstrakciju tjela i uma. Natoči strina meni jednu mjeru; u čašicu, malenu, sa četvrtastim dnom, debelih staklenih stjenki. Popijem nekako; a rakija; para grudi; ujeda za stomak; vrtim glavom oko sebe; a onda vidim da su Prika i Raca naslonjeni jedan na drugog zakunjali na klupi; obuli oči; te k'o dva mala sojkina tića; spustili kljunove do zemlje, drijemaju i otpuhuju.

Za vrijeme fruštuka; oko deset prije podne, stric Stevan; veliki šaljivdžija; onaj što bi se zalutavši u Zagrebu uvjek vraćao na Trg Republike i odatle otpočinjao opet; onaj što bi strugao svoje ispucale pete na tabanima, debele kao djon; a onda zaključio, kako je za col niži; opet natočio čašicu, pa bi svakom:

-Ajde dječaci, - ždroknite po jednu, pa će te me bolje zajebavati.

-Stric, ja bi Koktu! - rekoh.

-Nema ovdje Kokte, odbrusi on.

-Onda; Jupi!?

-Upri!?

-Ne upri, - ispravih ga, - Jupi, Jupi stric.

-Nema ni Jupi, - jetko bi on kroz smjeh.

-Pa dobro stric; šta ima? - zavapih.

-Nema ništa! - ima žganjac' sa varenikom, ima prežgane juve, ima kuruznog kruva, imaš na čatrnji vode, - odgovori moj stric Stevan, odlučno i kroz smjeh; a onda opet u toku dana u Velemirima; baba Rode bi rekla:

-Dekni ti nju rode, dekni, - ubi klice, - pa onda pred veče u kolnici; kod Djuke rodjaka, gdje se ljudi okupljaju, divane, puše i zaljevaju čašicom domaće šljivovice i nama bi natočili; uz obaveznu moralnu podršku.

-Diko, drmni ti nju; pa ćeš bolje krave čuvati, - ajde dječaci; bem joj zlatnog jarca, - govorio je stari Stevo; Djukin otac.

Tako jedan dan, tako drugi dan, treći; ždrokni, dekni, drmni, žmekni; za bolje trčanje, za bolje zajebavanje, za ubijanje klica, za bolje čuvanje krava; pijemo mi k'o veliki; ljudujemo; cjelo ljeto čuvamo krave, idemo na kupanje, potapamo konoplje u Trepču.

Prodjoše dani školskog raspusta; vratih se u Banja Luku; starcima drago; škola počela, a babo vazda prije ručka zagleda u flašu; nešto mu nije jasno, nešto mu se tu ne poklapa; nešto tu fali; pogleda u mater, a onda u mene. Mati gleda u njega, pa u mene, a ja se ozbiljno zagledam u buraza, što gura autić po stolu, pa onda kolutam oč'ma okolo, jer; meni je i onako sve ravno i milo; ja gledam dvije muve, kako oko lustera lete, igraju se; "Eber'ečke - eber tučke".

MIJO

Miju upoznah za proljeća, daleke 1957. godine, ispred zgrade, koja je bješe tek useljena, na kraju ulice Vase Pelagić; tamo gdje asvalt prestaje, a cesta strmoglavo naginje prema Dolcu. Tog prohladnog nedeljnog popodneva, kad je samo nedelja bila neradni dan, moji su bili u gostima, kod čika Ilije i teta Javorke, a ja iz dosade izadjoh van, da se igram sa djecom. Brzo sklopih prijateljstvo, sa crnokosim dečkićem, bucmastih, crvenih obraza, živahnog pogleda i nada sve pričljivim, koji je na glavi imao crnu kožnu kapu, nalik na šubaru, onakvu kakvu samo šoferi kamiona nose; onakvu kad voze teretnjake i za čas saznadoh, da je tek doselio iz Bihaća, gdje mu je stari bio na službi; da ima stariju sestru Natu, da ima šest godina i da sljedeće godine polazi u školu, isto kao i ja; da voli slatkiše, a ponajviše rum pločice; one što su "dobre" za kardiovaskularni sistem, one; malo naborane odozgo, što "lječe" holesterol i da navija za Partizan, kao i njegov stari, ama; pričali smo vrlo ozbiljne stvari.

Nekoliko godina kasnije, proljeća 1961. godine, kad su se uselile zgrade kod kina Kozara, a ja već i zaboravio na njega, sretoh ga ponovo, ispred našeg nebodera, gdje su njegovi dobili veći stan, zbog ženskog djeteta u porodici, a mi naše prijateljstvo obnovismo, živeći jedan pored drugog, u svakodnevnom druženju naše raje i sjajnom Banjalučkom ambijentu, šezdesetih godina.

Bio je Mijo kao i sva druga djeca; živahan, zaigran; skupljali smo sličice glumaca, igrali poklape, pa ko odnese, čitali stripove, prepričavali jedan drugom filmove, krali džanarike od Primusa, povlačili konopac u zvoniku pravoslavne crkve, pa onda ligaj, da nas pop ne u'vati, upadali na utakmice Borca, igrali smo fudbal protiv Apijeve raje, a bješe Mijo i na televiziji u "Sportskom pregledu", kad nam je govorio, da žurimo kući, jer biće on na televiziji pa da ne propustimo da ga vidimo, k'o biva, eto; samo će on imati tu čast i biti na televiziji. Stvarno, u ponedeljak oko sedam naveče, prije tv "Dnevnika" odvrti se "Sportski pregled", prikaza Miju u krupnom planu, sa malenom mesinganom pionirskom znaćkicom na grudima i bordo džemperu na sebi. Jest, da je slika na televiziji bila crno bjela, al' ja sam vidio, džemper njegov je bio bordo, sa kockastim šarama, što mu ga mati njegova isplela, a Mijo sve poskakuje i raduje se pobjedi rukometaša Borca. Poslije te nije bilo briga; pričalo se o tome danima, a on likovao.

Išao je u istu školu kao i ja, Kanta, Salama, Vojka, Žuja, Žabac, Unća, Sipi, i Mile, samo u "A" razred, jer; učio je njemački. Briljantan učenik, kakav je bio, komunikativan, neposredan i vrlo popularan u školi, volio je svoje drugare, a znam da mi je pričao o Raki, Faretu i Širazu. Bio je majstor komunikacije.

Fotografija iz Dotinog albuma: Mijo, Dota, Goran, Boro, Sefik, Zvone, i Bosa

E, raja! - ajmo igrati protiv Apijeve raje, - povika Mijo, - valja, - može komforno..! - dobaci neko. 

Brzo se skupismo, te krenemo iza banke, onako; čoporativno, a usput pričamo, al' više se svadjamo, nego što pričamo; grupa se rastegla, a tu je i mala raja: Pepi, Šele, Bobak, mali Braco, Majkara, Šeškules, Lazo, Nanina. Žuje i Bibe nema, jer oni igraju, samo zvanične utakmice. Mijo - Partizanovac, Zoka - Partizanovac, Kanta - Partizanovac, sve moj do moga, a samo Pikac, Mile i ja - Zvjezdaši, a svi smo znali, ko za koga navija. Žuja i Bibo - Veležovci; jebo ih Velež, Borac im je vazda uzimo mjeru, a kad smo već kod Veleža, Žuja je prič'o, kako mu je Ćurković perspektivni golman Veleža, opalio ćvoku, kad ga je pit'o za autogram, pa je onda to nama svima pokazivo:

- E; raja! - ovako meni Ćurković opalio ćvoku,- daj da ti pokažem, - i udari mi ćvoku, - ma daj Žuja - ajd' u pizdu materinu, stalno mi pokazuješ kako Ćurković udara ćvoke, - došlo mi da ga kamenom udarim, al' gdje ćes Žuju; em je najveći, najstariji i najjači u raji, a sve mi nešto zuji u glavi, kol'ko boli; skoro da mi oko ispadne, ma jebo ga njegov Ćurković.

I dok se naš tim kreće prema Malom parkiću iza banke, onako u hodu, Mijo će:

- Ti Bruja desno; Mile ljevo, - reče, onako znalački.

- Neću desno, ja sam na ljevom krilu, ja sam Džajić, - rekoh mu, - a ostali se smiju.

- Dobro, onda ti ljevo, Mile desno i samo centrirate, a ja glavom, - a ti Zoka; na sredini.

- Daj Mijo ne seri, - šta ćes ti meni govoriti, šta ću igrati, - odgovori Zoka.

- Oš' da ti nos razbijem? - naroguši se Mijo.

- Ti Zoka čuvas Fareta, reče Kanta, - ko ne bude čuvo svog, nos ću mu razbiti, ide odma van. 

I taktika bi gotova; nosevi "porazbijani", ja i Mile centriramo, Kec i Pika ozada, a Mijo, samo čeka i spušta glavom.

Stižemo iza banke i kad se pojavismo, oni u glas:

- Evo'ihhhh..!

Apijeva raja nas čeka u Parkiću, svi leže u travi, svi u crnim fiskulturnim šorcevima; goli do pasa; pocrn'li od sunca; ljeto je.

-Danas vas deremo..! - povika Kuvar.

-Malo sutra! - dobaci Mijo, - vi ste naše stare mušterije, - evo; igraj im i ti i Saud; daćemo vam pet fore, - pecka Mijo, a zna da to ne bi prošlo.

Za nas je ta utakmica bila značajna, grizli smo ko ludi, jer; u slučaju da ih pobjedimo otvara nam se finale protiv Apijeve raje, a i njima je ta utakmica bila od značaja, jer ako nas pobjede, otvara im se finale protiv nas; sutra; opet. Moš' mislit kako je to bila napeta liga.

- Jes', uvjek nas pobjedite zato što imate tene, - to su teze jednog iz Apijeve raje, jednog što je na Internetu napisao da su "oficirčići" igrali u tenama, a zaboravio je on, da mi nismo "oficirčići", mi smo "oficirčine", jer naši su očevi bili ratni kadar i dok su "oficirčine", ratni kadar, čuvali Jugu; nije bilo rata, a onda su došli ovi "hibridni" i po ključu, što su gledali samo da "čvarke" natakare na ramena, pa je sve je ošlo u pivsku flašu. On nama "oficirčići"; pa mi smo njih dekali u svako doba dana i noći; sa kakvim god timom da smo igrali. Tene; jebale ga tene. Brazil je u priglavcima pobjedio na turniru u malom nogometu, što i oni nisu natakarili priglavke?

Godine su prolazile i ko juče; ode Mijo zauvjek u Beograd; bješe to koliko me stiže sjećanje 1967. godine i samo je jednom pred zemljotres došao da nas obidje, a mi ga razdragano dočekasmo, družeći se tih nekoliko dana sa njim. Ubrzo dodje zemljotres, a ja izgubih svaki kontakt sa njim, nikad ga više nisam vidio i ja ću sad ovdje stati, ne bih da kvarim priču. Što je bio razlog da podigne ruku na sebe, šta je prethodilo tome; ne znam. Nisam bio tamo, pričalo se svašta, a ja vjerujem samo svojim očima i u ono šta vidim. Po svoj prilici, a sve ukazuje na to, izgleda da je "ključeve" koje je iskopirao još u Banjaluci, ključeve s kojim je otvarao sva životna vrata, krivo upotrebio i otvorio vrata pakla.

Miju zadnji put sretoh juče; na ovoj slici, obradovah se fotografiji; obradovah se Miji. Ništa se nije promjenio; ostao je isti.