CRNI PETAK

Maj 2011.

Sinoć negdje oko osam naveče udari strašna kišurina, brisači jedva razgrću vodu sa stakla; pravi proljetni prolom oblaka. Navukoše se crni oblaci, a ja vraćajuć' se iz Toronta sa Pearson aerodroma primjetih da mi lampica za gorivo signalizira još desetak litara goriva u autu i premda bi se i sa tom količinom mogao dovući do kuće, sama pomisao, na neki nepredvidjen zastoj u prometu, na ovoj kiši natjera me da skrenem na prvu benzinsku u Oakvillu.

Kako je petak, pa još trinaesti, greškom povukoh ručicu i otvorih poklopac prtljažnika, umjesto poklopca za rezervoar goriva. Sad sam u problemu, jer se ta bravica ponekad zbog resetovanja mora ručno podesiti i zatvoriti. Obično koristim privjesak za ključeve sa daljinskim, da bih otvorio gepek, al' ovaj put nisam. Ipak, dobro je, pumpa je natkrivena i nakon uzimanja benzina pokušavam podesiti bravicu, a to se obično radi vještim pomakom jezička bravice unazad. Dok to radim pridje mi mladji čovjek i pridruži se "popravci".

-Imam i ja isti taj "problem" na mom autu, - mislim da to treba ovako napraviti, - prstima pritiskajući pokušava vratiti unazad jezičak bravice.

Za časak mu prepustih popravku u nadi da će to uspjeti riješiti, jer on reče da ima isti problem kod svog auta. 

Ne ide, ja opet pokušavam, pa onda opet on i tako radimo naizmjenično, dok njegova sqvadra strpljivo čeka, gledajuć' i nestrpljivo zureći iz auta.

Rekoh nešto po naški, a on me pogleda začudjeno, te me priupita:

-Koji je to jezik?

-Sočni srpskohrvatski, - rekoh.

-Pa mi smo komšije iz Evrope, - ja sam iz Italije, iz Napulja, - jel' znaš gdje je Napulj? - zapita on, vjetrovatno misleći da će dobiti odgovor kao i od ostalih Kanadjana, koji usput rečeno nemaju blage veze ni koji je glavni grad u Kanadi, a kamo li da znaju gdje je Napulj.

-Znam,- kako ne bih znao, - odgovorih mu, a on nema pojma kol'ko bih mu mogao pričati o Reggio di Calabria, pa i dalje o jugu Italije. 

Volim ovakve dijaloge, al' kiša neumorno pada, mi smo u redu za gorivo, drugi čekaju na red.

Zaboravismo na trenutak na bravicu i počesmo priču, jer znam da su Talijani sjajni momci, gotovo sazdani kao mi, imaju slične životne navike i temperament kao naši ljudi i uz to kuže sport, eto ti teme za priču, a primjetivši jednog iz njegovog auta u plavom dresu rekoh. 

-Onda ti sigurno navijaš za Napoli? - Maradona je igrao za vas. On se brecnu, a vidim da mu je drago.

-Igrao je i dok je igrao navijao sam za Napoli, ali poslije sam više volio Sampdoriju - reče.

Jest, kad vas je vodio Vujadin Boškov, - onda ste bili i šampioni Italije,- pecnuh ga u šali.

-Yes, Boskov..!- prisjeti se on sa čudjenjem.

-I ne samo Boškov, - igrao je za vas i Jugović, Mihajlović, Manćini, isti ovaj što sad vodi Manchester city. Smije se on klimajući glavom, a na licu mu vidim da mu je drago, a ovi iz auta ga samo gledaju i nešto komentarišu. Dobro da nismo počeli još pimplati loptu, onako, na prazno, kol'ko smo se zapričali.

Jel Boskov iz Srbije ili iz Jugoslavije?- zapita on.

On ti je iz Srbije, a onda je bio iz Jugoslavije, - dok je trenirao Sampdoriju.

-Jesi čuo za Riveru, Sivorija, Mazolu, Pratija? - pa dodadoh,- Altafinija, Faketija i Mazoratija?- a ovaj zadnji je bio košarkaš i nikad nije ni postojao kao fudbaler, al' ga dodadoh, samo zato što se rimuje sa ostalim, - a Talijan razvuko osmjeh, od uva do uva.

-Dobro ostavimo sad bravicu, pada kiša, - rekoh, - podesit ću je kod kuće.

Pozdravismo se i on ode u auto kod svojih Talijana. Upališe auto i krenuše, usput osmjehujući se i mašući mi u znak pozdrava.

Da sam neki luzer završio bih ovu priču, petak je, pa još trinaesti, crni oblaci se nadviše nad Ontariom, pada dosadna kišurina, ljudi me mrzovoljno posmatraju iz svojih auta, a ja na njihovim licima vidim da me mrze. Bravica od gepeka mi se pokvarila, ma otišlo sve u božju mater, ma o'šlo sve u pivsku flašu; al' pošto nisam, priču ću završiti:

Juče bješe Crni petak; crni oblaci pokriše Ontario, a padala je i jaka kiša. Imao sam problem sa bravicom i jest da je petak, al' nije ni petkom sve tako crno. Uvijek  ima ljudi finih manira, koji su ljubazni, koji žele i hoće da vam pomognu.

NINA PILJOVSKI

Krenete li iz Zagreba put Remetinca, preko Brezovice, pa nastavite preko Pisarovine i Jamničke kiselice te preko mosta na Kupi; doći će te u kraj brežuljaka, livada, dolina i brda, šuma i zelenih pašnjaka u kraj neizmjerne ljepote, a još samo malo dalje; ni dvadesetak minuta lagane vožnje; dolazite u kraj mojih predaka, u kraj gdje se priroda poigrala i svu svoju kreativnost prosula posvuda naokolo, podarivši ljepotu krajolika narodu tog kraja. Dolazite u kraj gdje su Bović, Čremušnica, Kirin, Golinja i Čemernica najčešće spominjana imena. Kao dječarac odlazio sam tamo preko ferja; u kraj svojih djedova, a otac bi mi uvjek isto govorio.

-Pazi se, da te konj ne udari, - a znao je on dobro, zašto to govori; neko me ocinkario; znao je sve i da se konjima o vrat vješam, i da ih za repove vučem, da im na uvo šapućem; a konji su čudne "zvjerke". Imaju svoju ćud i narav, isto kao čovjek; neki hoće da te udari nogom, neki hoće da te glocne, a neki ti dozvoli da mu priđeš, pa tek onda pokaže svoju pravu narav; ali ovo nije priča o konjima, a priču o konjima i kako sam pao sa konja, ispričat ću vam drugi put. Za časak ću parafrazirati pokojnog Miku Antića i reći, da je ovo je priča o jednom staračku, priča o vilama, pa ko voli nek čita, a ko ne voli; "Marš odavle iz našeg sokaka, kad ne umeš da sanjaš!"

Za toplih ljetnih večeri, a pred smiraj dana, kad bi seljani namirili svoje radove i sagnali blago u štalu, dolazio je Nina Piljovski u kolnicu kod Djuke rođaka, gdje su bili i ostali mještani, da malo prodivani sa ljudima, popiju koju ljutu, te onako, pušeći i pljuckajući pred sebe, divane, a mi djeca slušamo, sa ko dva fildžana izbečenih očiju, priče, od kojih nam se strah uvlačio pod kožu, i zbog čega bismo kasnije noću pišali samo preko praga, jer do šekreta se nije smjelo.

Slušajuć te priče, shvatih samo jedno, da niko nikada nije vidio ni jednu, ali bože moj; narod ko narod; priča svašta; ispreda priče, svakojakve tračeve, a kad su djevojke u pitanju, e onda; maštarijama nema granica i što djevojka ljepša to je trač veći, bez trunka abera i pričama nikad kraja, a nagađalo se svašta, bogami, neki se u prsa udaraše i u familiju zaklinjaše, da su ih vidjeli, čak i bili sa njima i da su preljepe, ljupke, da su dugih crnih kosa, sa prozirnim dugačkim haljinama, da noću plešu uz veliku vatru, negdje na nekom proplanku, usred velikih šuma, daleko od pogleda ljudi i tek u cik zore nestaju, u nepoznatom pravcu, do sljedeće noći, pa onda pojavljuju iznenada, na nekom drugom mjestu, a još se pričalo, da su vječno mlade i da nikad ne ostare, da se nikad ne udavaju i da se rađaju samo u narodnim pričama.

Pričalo se još i da su Ninu Piljovskog nosile, a svi ljudi u kraja su to znali, jer dolazile su vile u Golinju, zavičaj mojih djedova. U gluvo doba noći, kad svi spavaju, spuštale su se odozgo, sa neba, tiho, nečujno, ulazeć seljanima u dvorište, ambare, štalu, timarile blago, plele konjima pletenice u grivi i sve to uz igru, a mještani su znali to prepoznati, govoreći tiho, u povjerenju, sa dozom straha, da su vile bile noćas kod njih, u njihovoj štali. Ponekad se dešavalo, da je nečija kobila vidjena u barama, kako pase, ispod Rovina ili Gladovaca i to su ljudi prepoznavali i pripisivali vilama, koje su ljudima noću kad nitko ne vidi odvodile stoku iz štala i ostavljale po pašnjacima i livadama. Čudne stvari su radile te vile, a jedan moj rođak mi je tvrdio, kako su ostavili sjeno u lankama, a kad su se sutradan vratili da ga pokupe, sjeno je bilo u plastovima, a pričalo se još i za neke ćutljive ljude koji nisu pričali ni sa kim u selu, da su ih vile nosile.

Pusti ga, - njega su vile nosile, iznad grmova i pašnjaka, preko Kozarca, Borata, Bovića, Mravskih bara, tja tamo do Kirina, pa je zato splašen, - znaš on ti je prije bio normalan, al' od tog dana je ko zblanjen, a kako jadan i ne bi bio, kad su ga našli kod Pavlovića mosta, kako leži sav brljav u blatu, a cjelu je noć uz vatru plesao sa njima.

Nina bješe staračak; suvonjav, povisok, ispijenog lica, naglašenih jabučica, te živahnih buljavih očiju, koje su virile ispod otrcanog škiljaka, maslinaste boje, kupljenog na nekom stočnom sajmu, u Glini, Pokupskom ili Lasinji, još davno, a bješe rijetkih zubiju, te gustih brčina koji su godinama požutjeli od dima cigareta, a Nina ih je sam savijao, popunjavajući škijom izmedju palca i kažiprsta papirčić od starih novina, koje je vazda nosio u džepu, a koje bješe tako preklopljene da je trebalo samo isparati dio za cigaru. Bješe to cjeli ritual, sve do pripaljivanja cigarete, suvom gljivom i kremenom, a onda bi duboko, punim plućima usrknuo prvi dim, dugačak, ispuštajuć' ga kroz nos u brčine, obavezno pljuckajuć ispred sebe, sukajući prstima vrhove dugačkih brčina, a na žuljevitim i od sunca preplanulim šakama dobro su se razaznavao i nazirao splet krvnih žila.

Al, kol'ko se sjećam; njemu pravo ime i nije bilo Nina, a nije mu ni prezime bilo Piljovski, a ipak, ljudi su ga tako zvali, a Piljovi, maleni  zaseok u pitomom kraju, punom zelenih livada, pašnjaka i suncem obasjanih brežuljaka, koji su načičkani jedan do drugog,  petnaestak kilometara sjevernije od Petrove gore, izmedju Kupe, Golinje i Trepče dobiše taj podrugljiv nadimak, tko zna kad i tko zna iz kog razloga.

Baš u tom malenom zaseoku, Nina je živio u maloj trošnoj brvnari; malo izdvojenoj od ostalih kuća, jedva bih se mogao okrenuti u njoj, koliko je bila mala; kućica sa dva pendžera i starim raštimanim vratima, koja su vazda škripala, sa podom od nabijene zemlje i zidanom pećicom od cigle, ofarbanom bjelim krečom; isto kao i zidovi brvnare, između čijih bi brvana mogao vidjeti tko ide putem. Pored vrata čabra, sa poklopcom od šperploče, na kojoj je bio lončić; klupa do zida; sto na kom je stajao lampaš, te dvije štokrle; a iznad stola na čavlu, obješen drveni okvir, sa slikama, požutjelim od vremena; malo nakošene i postavljene u nekakvom razbacanom redu. Na jednoj su njegove tri ćerke; još kad su bile djevojčice. Najstariju nikad ne vidjeh, a Nadu i Maru jesam; a one su sredinom šezdesetih otišle trbuhom za kruhom; poudale se i poslije toga ih više nikad nisam vidjeo, te usred rama slika; Stevina; u vojničkoj uniformi, a on bješe Ninin mladji sin, jer je stariji Dragan još za drugog rata poginuo u Kapeli i odmah do te slike opet Stevo; na motoru; u milicijskoj uniformi. Izgledao je tako mlad, al' poginu Stevo, krajem šezdesetih u Varaždinu, u saobraćajnoj nesreći i kad se činilo da mu nije ništa, a ni u bolnicu ne htjede otići, klonu; u sred bjela dana.

Bješe to ambijent gdje se život ukućana odvijao na nekoliko kvadratnih metara i gdje je ćeno vezan za kolnicu, kvočka sa pilićima koji su trčkarali svuda unaokolo, ispod kreveta, klupa i stola, bili neizbježan dio ukupnog inventara svih domaćinstava tog kraja. Već dugo u tom selu nitko više ne živi. Piljovi, nekad pitomo selo, sada izgleda sablasno, a jedini koji sad tu boravi je narušenog zdravlja, Ićo Perišinčin; penzioner. Već tridesetak godina prodje, kako Nine više nema, a ja prodjoh nedavno putem, te kroz šipražje i šikaru vidjeh krov njegove male brvnare, na kom je još nekoliko crijepova, a crni rogovi krova okićeni paučinom, kao dokaz, da je tu nekad davno netko živio.

LJETO LISICA

                                                                                    

 jul 1964. godine

Ne znam da li u prirodi živi zvjerka koju je bog stvorio sa jezivijim glasom od lisice; ne znam da li ste ikad imali priliku da negdje u prirodi čujete glasanje lisice; al' ne ono obično glasanje lisice koje po mnogome potsjeća na lavež pasa, sa kratkim i čistim lajanjem; nego ono, glasanje kad se lisica priprema da ide u lov na kokoši, pa je onako još živu odnosi iz kokošinjca, a ne bira ona i ne odnosi samo kokoši, nosi ona i poveće gusane, ćurane i poneku morku.

Ako to niste čuli, onda ću vam odmah reći i bolje da niste; jer, to je nešto naj jezivije što čovjek može čuti.

Obično za  ljetnih dana u sumrak, lukava lija ide okolo  naselja i ne krijući se od ljudskog pogleda ispituje teren i svojim glasom izaziva i provocira pse, da na osnovu njihovog laveža sazna koja kuća nema psa, a nema tog psa na svijetu koji joj neće odgovoriti svojim lavežom; a to nije običan lavež i glas lisice, nego glasanje, prije bih rekao prigušeno kreštanje; režanje, gušenje, ili nešto izmedju; nešto što zvuči zastrašujuće i čovjeku se krv ledi u žilama kad čuje to, a ja bješe dečkić kad sam to prvi put čuo i to mi ostade do dana današnjeg urezano u sjećanje. 

Ljetni raspust, mjesec jul; predvečerje u smiraj dana. Pojimo konje na bunaru, nedaleko od Prikine kuće, samo nekih pedsesetak metara u dolini. Okolo nas pašnjaci, miris sušenog sjena širi se posvuda okolo, mir, tišina, sve se sprema na počinak, a samo cvrčci imaju svoj noćni koncert. Nebeski svod prošaran i okićen zvjezdama, mlječnim putevima i mjesečinom čini se kao ogroman svjetlucavi plašt koji prekriva krajolik.

Odjednom; iz dubine doline noćnu tišinu raspara tajanstven krik; nalik na kreštanje; jeziv glas iz noći.

-Šta je to? - brecnuh se. 

-Lisica, - reče Džo,-  a ona se još jednom ili dva puta oglasi iz doline.

Koža mi se naježi, osjećam se nelagodno, trnci mi prolaze kroz tjelo, jeza me hvata. Džo se pravi hrabar, al' po pokretima njegovim i žurbi njegovoj vidim da mu nije svejedno. I dok kupimo stvari i zajahujemo konje, začu se taj glas opet, al' sad nama sa desne strane i samo nekih dvadesetak metara daleko. 

Horor ljetne noći; glas kreštanja iz tame.

Evo je, - tu je, - viknu Džo, a ja ne osvrćući se brže bolje požurih sa kobilom napred. Brzo sjahujem u dvorištu, a krik opet, tu; odmah iza štale; samo nekoliko metara od nas. Džo zgrabi rogulje i trk u tamu noći iza štale. Tišina potraja. Udjosmo u kuću, a ja zaključah vrata.

Cjelu tu noć ništa se ne dešava, a svi znamo da tišina koja traje nagovještava, zlo i vrebanje iz tame. Dogodi se ono što smo svi slutili.

Te noći; odnijela je lija kokoš iz kokošinjca Djuke rodjaka; odnela je lija kokoš iz Dakinog kokošinjca; odnjela je lija kokoš iz Šiminog kokošinjca; a Mile Ruzveltov joj pronadje jazbinu na "Kućištu" u sred njegove pšenice.

Bješe to ljeto lisica, ljeto jezivih krikova koji su se noću širili dolinom "Golinje".

ŽAO MI JE

1964. godina

Svako od nas u životu napravi neki gest koji je suvišan, ponekad nepotreban i ko zna iz kakvih pobuda, gest zbog koga će se stidjeti i žaliti, što se eto baš tako dogodilo.

Negdje u šestom razredu, po glavi su mi se počele motati curice, prosto su mi mozak popile; samo sam na njih mislio i od primjernog odlikaša postao sam osrednji đak, koji se provlači. Možete zamisliti "košmar" u glavi jednog dječaka rastrganog izmedju školskih obaveza, zadaće, nastave, i curica. Svakih osam sekundi mislio sam na curice; pročitah negdje taj podatak da ljudi od struke tvrde uptavo to, a možda ja i pogriješih, možda bješe osam minuta ili osam sati, ne daj bože osam godina; to je možda za one preko osamdeset i nije bilo malog ni velikog odmora, a da mi neka curica iz mog razreda nije donijela pozdrav, iz nekog drugog razreda, eto k'o biva: "Pozdrav'la te ova, pozdrav'la te ona".

Moram priznati da mi je godilo, ali vremenom mi je počelo i jako smetati, jer se nisam uspjevao skoncentrisati na nastavu, ni onih osam kratkih sekundi što izračunaše da dečkići pubertetlije imaju na raspolaganju za učenje. Zadirkivanje, na samom času, za vrijeme nastave od nekih curica, prelazilo je ponekad svaku mjeru, te sam jednoj Dragici, iznerviran, isprovociran njezinim stalnim zadirkivanjem ispod klupe, na nastavi, šraubom opalio takvu šamarčinu da je puklo k'o balon; čulo se do Bojića-Hana, pa se cio razred uskomešao smijući se, a samo je nastavnik Pogarčić okrenut ledjima prema nama, pišući nešto na tabli, ostao ozbiljan, praveći se da ništa nije primjetio. 

Naravno da se stidim tog postupka i žao mi je zbog Dragice, a za koju moram reći da je bila jako draga, fina, zgodna i pametna.

Možda bi trebalo reći još nešto, možda, kao izvinjenje, al', na onim našim prostorima tamo, niko se nikom ne izvinjava, još od četrest prve, pa naovamo. 

Nepromišljenost treba spriječiti i paziti da do njih ne dodje, a kad dodje, onda nikakva izvinjenja ne pomažu.

PECANJE NA VRBASU

                                            Ljeto 1966. godina

Moj pokojni otac napustio je ovaj svijet u Zagrebu septembra 1998. godine, samo nekoliko dana poslije svog rodjendana i ne dočekavši da zabaci udicu u kanadske vode. Ovo je sjećanje na mog starog i jedno ljetno popodne, na obali Vrbasa.

Kanada je zemlja sa hiljade jezera, mnoštvo rijeka i riječica, a ribarenje vrlo popularan, sport. Svaka baba ima štap za pecanje, a svaka žaba ima izglednu šansu da bude uhvaćena, nataknuta na udicu i za neku štuku, maskija ili basa posluži kao mamac.

Jedne zime, negdje oko tri sata poslije ponoći, poranim na jezero Fergus, a vjetar sa svih strana šiba, reže. Cvokoćem, prsti mi drhte, nikako da nataknem ribicu na udicu. 

-Bolje bi mi bilo da sam kod kuće natakn'o, a ovdje samo zabacio,- kažem prijatelju:

-I meni se čini,- smije se on.

Sljedeći put, za ljetnih dana idemo u Caledoniu na Grand River, na mjesto ispod slapa, da somove lovimo. Rjeka široka, al' plitka; voda nam do koljena, a sa druge strane indijanski rezervat. Nije nam prijatno gledati na drugu obalu, samo desetak metara udaljenu od nas, jer su se nekoliko mjeseci ranije baš Indijanci iz tog rezervata zbog zemljišta što im ga gradjevinari sužavaju ozbiljno pobunili. Bješe vrlo dramatično, gotovo pogibeljno, pa su morale intervenisati i jake policijske snage. 

Vrlo brzo nahvatasmo somove, kojih kažu dobri poznavaoci ima preko stotinu vrsta, ali svi somovi svjeta su iste pameti i svi jednako udaraju. Moj pokojni otac ovdje bi pecajući uživao, baš kao što je to radio na Vrbasu i Vrbanji, ali nikad uhvativši ribu veću od jedne kile;  osim one štuke koju je živu donio kući i pustio da pliva u kadi, a koja je bila sedamdeset osam centimetara i nešto preko tri kilograma teška, al' ni nju nije uhvatio na Vrbasu, nego na Jarunu i kad god je pričao kako je izvlačio tu štuku mi smo se do suza smijali, jer u najmanju ruku ispadalo je da mu se zakačila bjela psina, pa je morao prvo toljagom ošamutiti, da je uspava pa tek onda izvuče. Nikog živog oko njega da mu pomogne ili posvjedoči, ako se nedaj bože otkači. Rano je otišao u penziju i šta mu drugo ostade, nego da sa komšijama iz zgrade uzme štap za pecanje, pa na Vrbas ili Vrbanju. Moja mati i teta Dželebdžićka bi na balkonima koji su bili tako blizu jedan drugom komentarisale:

- Opet su otišli u Trapiste na pecanje, - rekla bi moja mati.

- Onaj, onaj moj; on mora biti svuda, - ma sestro draga, bar da oni nešto uhvate - nadovezala bi se teta Zorica.

Često puta sam išao s njim, jer moj mladji brat nije bio "moralno politički podoban", za ribarenje na Vrbasu. Uvjek je nekog ribara zadirkivao: "Čiko vidi, moj stari je u'vatio veću ribu nego ti, čiko moj stari je u'vatio pet komada, a ti još ništa". "Ovaj stariji ti je jako fin, al' ovaj mladji; on ti je zločest k'o vrag", govorili su mom starom. Ja sam po svim ribarskim standardima i kriterijima imao baš prave ribarske manire, jer uvjek sam se divio, nečijem ulovu i obavezno dodavao i centimetre i po jednu kilu više, svakoj uhvaćenoj ribi, pa su ribari skužili, da sam veliki talenat za ribarenje, a uz to vrlo fin i vaspitan, za razliku od mog mladjeg buraza.

Jednog toplog, ljetnog, sunčanog dana, u debeloj hladovini zelenih vrbaka obala Vrbasa, sa starim, nadjoh se u Trapistima, gdje se on "namjestio" na podzidanoj obali, sa ljeve strane, kod centrale, gdje se voda najviše talasa, buči, kovitla, i pjeni od slapa centrale. Voda, crna sa pjenom na površini, kao da "Celuloza" pravi pivo, pa višak pušta u Vrbas. 

Stari hvata škobalja ili mrenu, a tu se tog ljetnog popodneva našlo oko dvadesetak ribara. Načičkani jedan do drugog zabacuju štapove, pričaju viceve i šale; zafrkavaju se. Ljudi se medjusobno ne poznaju, ali pričaju i druže se kao da se sto godina poznaju, a čim neki nešto uhvati ostali ga bodre:

- Ti danas nisi došao džabe, - primjećuju poneki.

- Jel' ima situacije? - dovikuje drugi.

- Eh, ljudi moji,  što ja volim situaciju, - nadovezuje se treći.

Vrijeme prolazi, a riba i grize i ne grize, al' šala ubija vrijeme. Odjednom jedan ribar uzvrpolji, brzo kontrira; povuče štap k'o iz praćke. Plovak se ne vidi duboko u vodi, a štap se savio do zemlje. 

- Opaaa!- povikaše neki, - ovo je dobar komad.

Ribar se bori sa štapom. Ne može potpuno kontrolirati situaciju, jer mu štap bježi, sad ljevo sad desno. Vrlo napeto i neizvjesno. Ja se skoncentrisao i ne trepćem. Bogami; oteglo se, a čovjek se muči već desetak minuta. Sad i drugi za trenutak ostaviše svoje štapove i savjetima pokušavaju pomoći.

- Ova mora imati najmanje; pet kila, - primjećuju neki.

- Mrena!- viče jedan, - samo mrena 'vako radi.

Odjednom; štap prestade trzati, na šta će neko od prisutnih.

- Ništa ne diraj i ne povlači, - reče jedan od najstarijih i najiskusnijih, - ona je sad stala, - sad se odmara, - a kad krene; onda povuci. Bogami, ona se odmara već tri četiri minute, a ribar nervozan, ponovo povuče štap. Štap se otima iz ruku ribara i on zateže mašinicu. Vuče, ali vrlo teško.

Prošlo je skoro pola sata iščekivanja i na pomolu je kapitalac.

- Možda je i som, - ima i somova ovdje, - dobaci neko sa strane.

Još samo par metara i kapitalac je na obali. Drama; adrenalin svima raste. Tajac potraja još nekoliko sekundi, a onda; provala urnebesnog smjeha. Čovjek je upecao zardjao lonac, bez dna, a voda udarajući o stranice lonca prolazeći kroz dno bacala ga je ljevo, desno. 

On posramljen, potišten, pocrvenio, a na licu mu se vidi da mu je neugodno. Ljudi ga tapšu po ramenu. 

- Nije to ništa! - ja sam ufatio prošle godine čizmu, - dodaje jedan, tješeći ribara.

Eto; tako su se ljudi u Banjaluci družili i komunicirali, mnogo godina prije rata, vrijeme kad nikom nije bilo važno ko je šta i kako se ko zove.