1957. god.
Iznenada; niotkud; baš kao udar groma iz vedrog neba i ničim najavljeno, kroz ulaz našeg dvorišta upregnuti u crni fijaker ujezdiše dva bjela pastuva; dva Lipicanera. Topotom kopita, gracioznih pokreta, laganim kasom napraviše veliki polukrug po dvorištu i zaustaviše se ispred zgrade.
Istog trenutka u dvorištu nasta graja. Mi, dječurlija, trčimo da ih vidimo, a čika Mate nogama poduprt na pod fijakera drži ih na zategnutim kajasima.
Prekrasni konji; zadihani, frkću, a iz njihovih nozdrva kulja bjela para, kulja temperament. Oholog držanja, nemirni, gizdavo okićeni, kopitama stružu zemlju ispred sebe. Bjeli poput labudova sa dlakom koja se presijava izgledaju veličanstveno. Na njima; kajševima, tokama, djindjuvama i praporcima ukrašena svečana orma. Na glavama im po jedan kitnjasti ukras, dok im se niz vrat spušta talasasta bjela griva, a dugački, blago podignuti repovi čine ih još elegantnijim.
Pritežući kajase čika Mate ih jedva obuzdava, a pastuvi povremeno zatežući glavom prema dolje pokušavaju da ih olabave. Nestrpljivi su; htjeli bi da trče. Otvorenih usta, raskolačenih očiju, ne trepćemo; gledamo ih sa divljenjem i strahopoštovanjem. Htjeli bi malo, samo malo da im se približimo; ali ne smijemo.
Crni fijaker sa velikim crvenim točkovima, čeka svoje putnike. Nedugo potom, na licima širokih osmjeha pojaviše se čika Milenko Kucelin i teta Milka. Sjedaju u duboka sjedala fijakera, koji se cjelom svojom dužinom baš poput gondole i na najmanji pokret nagne i zaljulja. Razmaknusmo se u stranu, a Lipicaneri trgnuše, te istim onim elegantnim kasom odlaze iz dvorišta. Trčimo za njima; oni ulazi u Vase Pelagića, a onda skreću u Aleju. Pravac Laktaši. Dugo niz ulicu gledamo za njima, a fijaker, polagano, sve manji i manji, izčeznu u dubini naše Aleje.
Ih; da mi je imati, bjela pekaza dva; poletio bih s njima put Bosne, preko Banjaluke i Šehitluka.
No comments:
Post a Comment