VITAMINKA

Ljeto 1968.

Zaželih imati poni; mal' al' spretan bicikl', koji u to vrijeme, krajem šezdesetih postade hit na ulicama Banjaluke. Mogao se sklapati; sa sicom i ručkama koje su se pomjerale i podešavale i kad sam za vrijeme ručka starom i materi rek'o, da bih volio imati bicikl', oni umuknuše, pogledaše se, a stari reče:

-Sine,-nema problema, zaradi, pa kupi,-a mati ga po hiljadu i prvi put podrža i dodade: 

-Pokušaj u Vitaminku, tamo primaju sezonske radnike,-a meni već dosadilo to njihovo medjusobno podržavanje u svim prilikama i bez obzira o čemu se radilo i bez obzira dal' je nešto bilo pravo ili krivo i nisam mogao razumjeti, kako mala sitnica ili nepravda prema meni ili bratu ne može da se ispravi intervencijom onog drugog, al' oni su bili uvjek jedinstveni u svemu. Stari je nekad znao vrativši se sa roditeljskog sastanka da prikrije ponekog keca iz dnevnika; ne rekavši staroj; znao je da će biti napeto u kući, al' to nije radio da bih zadobio našu naklonost, jer je cjelog života imao našu naklonost, nego je to radio da bi nam dao vremena da ispravimo slabu ocjenu. Vidim; nema vajde i preostaje mi da tražim posao i zaradim za biciklo.

Sutradan u zoru, poranim; idem tražiti posao u Vitaminku, sam samcat, koračam preko preko Banjalučkog polja, sa rukama u džepovima. Izlazim na asvaltiranu cestu pokraj poligona za auto-školu, a poneki biciklista mi dolazi iz daljine, a tek kad mi pridje bliže onda vidim da ima stap za pecanje i da ide prema Vrbanji i Vrbasur. Mačka mi pretrči preko puta, a ja se tobož uhvatim za dugme, da ne baksuziram. Jutro je, dosta svježe, sunce još nije izašlo. Vrane gaču po Banjalučkom polju, a tu i tamo poplašim jato vrabaca, koje upravo čerupa konjsku balegu, a ono samo preleti desetak metara, pa se opet spusti na isto mjesto.

Napokon; dolazim nadomak Vitaminke, a sad treba vidjeti i naći to mjesto, gdje se primaju radnici. Pogledam ljevo; desno; te spazih noćnog čuvara kako puši.

-Nije daleko, odmah tu, iza, - reče, pokazujući prstom. 

Iza ćoska zgrade, dolazim u jedno dvorište ali tu je već grupa od stotinjak žena, koje isto traže i čekaju posao, jer i one bi isto da kupe ponija. Vidim, da tu nema reda, nego onako; čekaš u grupi; a vidim da sam i jedini muški, golobrad i najmladji.

-Gdje da stanem? - pitam se, a one u grupi, zbijene jedna do druge, oznojne, raščupane, nepočešljane, debele i masne, sve ijedna bez ponekog zuba, puše i pričaju, medjusobno se guraju i kako sad da im pridjem i guram se sa njima? Graja se pojačava, a to bješe znak da će se vrata otvariti i da se treba pripremiti za start. Zatalasa se grupa, a jedna se izdera na babu pored sebe:

-Ja sam došla prije tebe, a ti sad 'oćeš preko reda, e vala nećeš,- te je laktovima podboči i za čas počne naguravanje i svadja. Istog časa me oko zaboli i mislim se, bježi odavde, što prije, nemaš nikakvih šansi i ne pokušavaj. Sa "babama" nikad, ama baš nikad, ne ulazi u verbalan sukob, jer si unapred izgubio. Svaki muškarac u takvim prilikama obavezno "gubi", jer one ne biraju sredstva i način da te ismiju, narugaju ti se, izigraju te i posrame. Bježi kući, dok si još živ.

Bješe to jedno loše iskustvo i moradoh tražiti drugu priliku za posao i biciklo, jer taj put u Vitaminki ne imadoh sreće, a kako to u životu biva, kad nešto želiš, onda ti obično izmiče iz ruke.

Uhvatim se ponekad kako razmišljam o materi i ocu i kako su se odnosili prema meni i bratu, a tek danas, kad sam roditelj, kad imam svoju djecu razumijem njihovo medjusobno podržavanje i sad dobro znam, da je to jedan i jedini ispravan put, da bi se u porodici održao zdrav odnos, sve ostalo vodi u podvojenost, vuče na nečiju stranu, a često završava separatizmom.