ZIDAR

April 1956. godina

Igrajući se u dvorištu zadržavao sam se često pored grupe radnika koji su u Aleji radili renovaciju naših zgrada; granatama oštećenim u drugom svjetskom ratu. 

Ante je bio jedan od njih. Mladić, crne, guste kose, dvadesetak godina star, skroman i tih. Dohvaća sam im poneki alat, ponekad na ćosku u zadruzi kod Vlade i Jefte cigarete odlazio kupiti. Pomagao sam im onoliko koliko sam mogao, a oni to nisu tražili; voljeli su da budem sa njima. Postali smo prijatelji i uvjek smo nešto pričali.

Izlizanih, krečom zamazanih plavih radnih odjela i cipela, često pocjepani, marljivo su radili na betoniranju prilaza u dvorištu naših zgrada. Mješali su malter dugačkim motikama, u "koritu" napravljenom od dasaka, a onda ga u kantama prenosili, sipajući i popunjavajući ispletene žičanom armaturom u obliku stepenica kalupe. Bilo im je jako teško; sve su raditi ručno; jer tada nije bilo mješalica za malter.

U pauzama sam stajao pored njih, posmatrajući ih i družeći se sa njima, a oni nisu skrivali svoje simpatije prema meni. Bili su to vrijedni radnici iz okolnih Banjalučkih sela, vješti i vični stolarskim i zidarskim radovima.

Umornih lica, hrapavih, žuljevitih dlanova, sa kapama od "Borbe" napravljenim, vadili su iz torbi svoje užine. Slaninu, sir, kobasice, te neizbježni luk, zalijevali su domaćom rakijom i mada umorni smijali su se šaleći se medjusobno, komentarišući užine, na račun svojih žena:

-Svakom onoliko, koliko je noćas zaslužio! - a ja sam kužio njihovu šalu.

Uvjek su me zvali i nudili da jedem sa njima. 

Radovi su odmicali; radili su betonsku ogradu prizemlja, gdje je stanovao čika Jovo i teta Bosa Djurišić, a Melća preko puta njih. Gospodja, koja je mene i Ćelu prevarila, obećavši nam dati olovke, ako joj odnesemo pismo na poštu, a kad smo se vratili, samo se cinično smijala. Olovke nam nije htjela dati, ali  zato smo joj drugi put iz inata pismo pocjepali, bacivši ga na travnjak; negdje u Aleji. 

Ograda je dobila predjašni izgled i radovi su se bližili kraju.

Nekoliko godina kasnije, sa ocem bio sam u Trapistima; jer sam sebi gurnuo zrno graha u uvo; a onda se izgovorio, da mi je to dok sam spavao buraz napravio. Čekajući pred bolnicom red, otac je na klupi pričao sa nekim čovjekom, a ja zaokupiran brigom da li će me boljeti kod doktora, na to nisam obraćao pažnju. 

-Poznaješ li ovog čovjeka? - upita me otac. 

Pogledah preko očevog ramena i ugledah čovjeka koji mi se smješi. Sjetih se; čika Ante; on je mene prvi prepoznao.

Bio je na lječenju. Na nekom banjualučkom gradilištu, pao je sa skele; slomio kičmu i ostao nepokretan za cjeli život; a imao je samo dvadeset i nešto godina.