Friday, February 1, 2013

OMNIBUS PRIČA





Raja kod kina Kozara


Davno; početkom šezdesetih godina na mjestu gdje se spajaju ulice Sime Šolaje i Aleje JNA, izmedju "Narodnog Pozorista" i kina "Kozara" na poljani od ljudskih stopa utabanoj i bes jedne travčice, na kojoj su vazda bili lunaparkovi, sazidane su tri zgrade, sa pedesetak stanova. Najviša bješe prvi neboder u Banjaluci; mada gledajući iz današnje perspektive zgrada sa devet spratova i nije neboder. Imala je lift, pa je za vjerovati da je to jedini razlog zbog čega je dobila naziv "Neboder".
Prvih dana po uselenju svi smo vozali liftom; gore-dole, a Fabijan omanji čovjek, kovrdžave kose, ispijenog lica, živahnih očiju i malih brčića, koji je kao pazikuća za sve tri zgrade, stanovao u potkrovlju nebodera, ganjao nas po spratovima; često puta zbunjen našim komotnim ponašanjem, ne znajući kojoj zgradi pripadamo.
Odmah do njega na devetom spratu stanovao je i čika Pero; Bobkov stari, vojni muzičar i fudbalski sudija, a zbog toga što je bio muzičar i fudbalski sudija zvali smo ga "Truba", pa zajedno sa drugim imenjakom Perom, koji je bio isto fudbalski sudija, sa nadimkom "Pišta", znao zaigrati fudbal sa nama, u školskom dvorištu.
Cure iz naših zgrada spadale su u red najljepših Banjalučanki. Šarmantne, ljepo odjevene, uredno počešljane, privlačile su pažnju svih banjalučkih frajera. Zbog Rade, Nagorke, Ranke, Milice, Nate, Micike, Slavice, Goge, Gordane, Zorice, Mire, Cice, a kasnije Snježane i Jasne mnogi od tih momaka, morali li su od razjarenih očeva bježati Alejom, a znam jednog momka kome je sa jednom od njih srce slomljeno.



Žuja



Medju nama Žuja jedini je važio za ženskaroša, jer svi smo tek bili dečkići i sve što nam je pričao  izbečenih očiju, naćulivši uši, baš kao blatobrane od nekog traktora slušali smo; pa nam je jednom vrativši se iz Goražda sa fer'ja, pričao svoje prvo ljubavno iskustvo. Najmladji od nas, Pepi i Šele koji su sve to prisluškivali bješe otjerani.

-Ajd' klinci, bjež'te tamo..! - viknu Žuja, - ovo nije za vas.

-Ma daj bjež'te tamo..! - nestrpljivi i mi povikasmo na njih dvojicu, a Žuja nastavi: 

-U'fatim ti'ja nju, zasis'e; a ona; ništa, samo šuti.

-Jo, jebo'te.., - nastavi on, - joj, kad se samo sjetim, - mi izbeč'li oči; ne trepćemo

-Krenem ti'ja, u'fatim ti ja nju za'gaće, a ona meni; bona Vlado; šta ti je? - jes' ti mahnit? 

-Ma ništa; ka'em ja njoj; samo malo, da zamezim, - a, mi u smjeh.

-Ćuj, ćuj, Žuja! - ona tebi bona, šta ti je Vlado? - a, svašta, svašta - čudimo se mi, klimamajuć' glavama.

-Ja, ja; on a meni, bona šta ti je Vlado? - i ja krenem, - saf'atam je, a ona se kodjoja brani, - ih; k'o fol, neće, - reče on.

-Ćuj..! - brani se!? - zapitkujemo ga, - a svašta, svašta, - čudimo se mi opet, onako, zlovoljno, a dječje znatiželjni, šta će dalje biti.

Na žalost, umro je Žuja; ima tome, sedam, osam godina, a zadnji put ga sretoh u Banjaluci juna mjeseca; davne 1983. godine, kad se k'o dva dobra stara drugara čvrsto zagrlismo i popismo piće.



Na prvi pogled

Tih godina, curice su mi ispile mozak; mislio samo sam na njih i naravno, opasno popustio u školi pa od odlikaša postao osrednji đak, koji se provlači.

Jednog toplog majskog dana, krajem šezdesetih u našoj Aleji se pojavila djevojka čarobne ljepote; djevojka koju prije toga nikad nisam vidio i odmah na prečac i na prvi pogled, zaljubih se u nju. 
Bjelog lica, vitka, nježnog i uspravnog stasa, sa frizurom kakvu danas nosi Zeta Jones i uvjek tačna i uvjek u isto vrijeme 12.25 minuta, kao manekenka elegantnog koraka, noseći torbu za ručku pojavljivala se iza "Narodnog pozorišta", koračajući prema "Socijalnom". Sat si mogao navijati prema njoj, koliko je bila tačna, a kad se vraćala sa posla; oko 19.30 minuta, prolazila bi pokraj mog ulaza, gdje sam se ja obavezno natakario da je vidim. 
Bila je starija od mene, ali ne puno i već je radila, a ja; školarac; a onda, iznenada došao je zemljotres i sve pokvario.

Nedugo poslije zemljotresa, januara mjeseca, na dan, dva, skoknuh do Banjaluke, i šetajući pored hotel "Bosna", ugledah jednu brinetu; djevojku u dugačkoj tamno-braon bundi; sa momkom. Okreće se; gleda me ispod oka; trnci me prodjoše. Prepozna ona mene, prepoznah i ja nju.





Utakmica

Već tri dana je školski raspust, a od snjega ni traga. Dižem se noću; zurim prema svjetlu Narodnog pozorišta. Ništa; lipe se i dalje crne. 
-Ne pada, - mrmljam, sebi u njedra. Pridje buraz, pa zajedno zurimo u tamu. 
-Jebeš 'vaki raspust, - reče on i nevoljno odosmo u krevet.
Ujutro rano probudih se, a pred očima sve bjelo:
-Uh, jebo te! - začudih se.
Na ogradi balkona pola metra snjega, a lipe nakićene, i pod teretom bjelog pokrivača savijene do zemlje; sve se bjeli. Čujem struganje i lupkanje lopate. To Stipe čisti prilaz prodavnici. Zovem buraza da vidi.
-Uh, je's napado, - reče on. Brzo idemo u kuhinju, da provjerimo školsko dvorište. Šta misliš i tamo napado. 
- Ura! - trčimo napolje; svi smo na okupu: Žuja, Vojka, Slobo, Zoka, Kanta, Bibo, Kec, Ile, Žabac, Salama, Pika, Sele, Bobak, Žare Pepi, Medar. Sa prozora Mijo viče: 
- Evo i mene! - ne počinj'te bez mene! 
Odnekud se i Brajda stvorio; evo i Unča je tu. Tu su i Pero -"Pišta" i Pero-"Truba". Utakmica može početi. Cika, podvriskivanje, galama. Raja u prolazu zastajkuje i posmatra utakmicu.
Kanta brani sve; sve što se braniti može. Bibo na drugoj strani briljira praveći parade, al' Biban je ponekad "zajeban" golman; ako nema svoj dan, pa mu još gol dadneš onda te ganja po terenu dok te ne spuca nogom u tur.
Na terenu fudbalska rapsodija, a snjeg pada i ne prestaje; pravi zimski ugodjaj. Nižu se najljepše moguće akcije. Mogli smo pobjediti svaku banjalučku raju, a najčešće smo to radili Apijevoj raji, momcima iz "Malog parkića". 
Žuja glavni; igra odlično, a sve akcije idu preko njega, jer i moraju; kad je najjači. Zoka, šara po terenu. Ile pokraj zida briše k'o munja; igramo dupli pas. Ile viče:
-Bruja!-cik cak!-ja u cik, Bruja u cak,- smije se Ile. 
Mene čuva Božo-Pika i ne mogu mrdnuti od njega. Ništa mi ne polazi za rukom. Stvarno me "začepio", pa i on likuje: 
-E, jesam Bruju začepio!, - viče on na sav glas, hvaleći se. 
Odjednom lopta kod mene i nemam drugog izbora nego probati kroz noge. Uspjeva; sam sam pred Kantom. Šut i gol.
-E jesi ga začepio! - izdera se Žuja na Piku.
Sad likujem i smijem se, svima rukom pokazujući pedeset posto.
-Ti mene začepio!? - e jesam te prešo, jes' vidio, - Džaja! - u šali bockam Piku.
Do kraja nisam pipnuo loptu. Pika me čuvao, maestralno. Dobro je, Kec nije igrao protiv mene, jer protiv njih dvojice nikad se naigrao nisam. Tamo, pred kinom neka gužva; svi trče da vide. Bajbaga se mariše s nekim. Prvo ga "obrađuje", a onda će mu, šta ja znam; valjda "krajnike vaditi". Za trenutak prestajemo, idemo da vidimo šoru. Nakon kratkotrajne pauze nastavljamo igru. Odjednom, Brajda loptu napuca li ona u velikom luku preleti preko gola te uleti čika Velji kroz prozor u sobu, jer je teta Slavica upravo spremajući po stanu, ostavila za trenutak otvoren prozor. Potraja kratak tajac.
- Ma daj šta ti je, šta nabijaš, k'o seljak!? - vičemo na njega. 
Čika Veljo sa loptom u jednoj ruci, a brijaćim aparatom u drugoj izlazi na balkon, obrijan samo do'pola.
-Stručnjaci! - viče on, - skoro sam se porez'o; niže, niže, stručnjaci! - te nam baci loptu nazad, jer čika Veljo je uvjek bio prva liga. Kad se desio zemljotres u Banjaluci on je u trenutku drmanja u kasarni zavrt'o žarulju, te skočivši sa lotre podbio pete i završio u bolnici. Nije htjeo ležati, nego je na svoju ruku izašao iz bolnice i onako na prstima hodao, a vojska se šalila na njegov račun. 
-Eno ga! - govorili su, - zastavnik sa lopovskim hodom. 
Čika Veljo i teta Slavica u Zagrebu su bili naši kućni prijatelji, a čika Veljo je umro januara 1990 i sahranjen na Mirogoju. Teta Slavica je umrla u Puli 2008. godine. Strašno ih žalim i uvjek tugujem za njima.
Nastavljamo igru. Razultat 12-11. Za koga? Nije bitno, važno je, da je snjeg padao i da ga je te zime bilo dosta. Bila je to zima 1968. godine; vrijeme školskog raspusta. 
Kad idete u kino Kozaru, sa desne strane u nekad našem školskom dvorištu vidjeti će te novu zgradu, na uzan prostor silom uglavljenu i sazidanu 2011. godine. 
Bile su to godine kad se u tom školskom dvorištu čula galama, radost i veselje. Bile su to godine pred zemljotres, a kad je tu postavljena baraka više nikad nije odigrana ni jedna utakmica, a naš tim se razišao i zauvjek raspao.
















No comments:

Post a Comment