1965. godina
Stanovao je Majkara na sedmom spratu našeg nebodera. Imao je sestru Miru i po ničemu se nije razlikovao od nas, osim po visini i reklo bi se trapavom koraku, te po njemu karakterističnom pokliču: "Ta, ta, ta, ta!". Kod kuće su ga zvali Mišo, u školi Milan, a mi smo ga zvali jednostavno, Majkara, možda i zato što mu je nadimak izvučen iz prezimena, a možda i zato što je bio živahan, mobilan, nestašan, krupan, za svoje godine mali div. Počevši od sitnijih malih podvala, nestašluka, kasnije i dječje delikvencije gotovo ništa nije moglo proći bez njega. Bio je upleten u sve, bio je povodljiv, bio je "djevojka za sve".
Čujem neku galama što dolazi iz vana, izjurim na balkon, a Žare, Pepi, Mijo, Salama, Mali Žuja, Ile, Kec, Šele za nekog i za nešto navijaju. Zoka, stoji na stazi koja vodi u kino Kozaru, dočekuje i volejom napucava jabuke, što jedna za drugom stižu, kao djulad bacane sa prozora našeg nebodera. To Majkara uz gromoglasno odobravanje i navijanje nas navijača, gadja Zoku, a ovaj izbjegava jabuke i svaku volejom dočekavši vrhom bakandže raspršti kao grudvu snjega. Majkara proviri sa prozora:
-Ta, ta, ta, taa..! - i baca seriju jabuka, koje stižu jedna za drugom, a Zoka nema kud, bježi i sklanja se u stranu.
-Majkara! - kad izadješ nos ću ti razbiti! - viče Zoka, na veliko veselje nas sviju.
Potraja ta komedija dvadesetak minuta i sigurno je pet kila jabuka Zoka na naše opšte veselje i Majkarino zafrkavanje, razbio volejom.
Za ljetnih dana svi iz male raje išli su kod Primusa u haranje jabuka, a pored toga stižu me sjećanja, da je Majkara sviju nas snabdjevao svim vrstama sladoleda "Ledo", u kornetu, na štapiću ili sa kašikicom, a "Bronhi" bonbone sa dimnječarom su bili prava poslastica. Danima su to crpili iz skloništa, tu odmah, pored crkve, preko ulice u "Popovoj bašti", gdje su kao vjeverica orahe zakopavali slatkiše, da im neko ne ukrade. Niko ne zna kako, sve čisto i regularno, katanci na "Ledo" frižideru postavljenom ispred našeg nebodera na svom mjestu, neoštećeni. "Borik" trgovina neprovaljena, a bonbone se služe svuda okolo.
Mjenjaju se poslovodje, jedni odlaze, drugi dolaze.
-Kako to..!?
Pitajte Dejvida Koperfilda, možda će vam on znati objasniti, a izmedju nas niko neće ni pokušati da objasni i svi su se pravili da ništa ne znaju.
Dugo vremena, dolazio je Majkara u Banjaluku. Nemogavši prežaliti staro društvo sjedio u Aleji na nekoj od klupa, čekajući da se pojavi neko od naše raje.
Početkom sedamdesetih, možda tri ili četri godine poslije zemljotresa, stiže me vjest u Zagrebu, da je Majkara tragično završio u svojoj osamnestoj godini. Znam da taj dan nikad neću zaboraviti, zaboljelo me. Ko je prekoračio ili smio da prekorači svoja ovlaštenja?
Ne mislim da je ikad obukao odjelo sa kravatom, to nije bio njegov stil, a zadnje odjelo se uvijek kroji bez džepova.
Prošlo je mnogo godina, od kako Majkare više nema, a svi ga se sjećamo i spominjemo malog diva, koji sad sjedi na nekoj od nebeskih klupa, čekajući svoju raju.
No comments:
Post a Comment