PRIČA O MAJKARI

                                                                                                      1965. godina 

Stanovao je Majkara na sedmom spratu našeg nebodera. Imao je sestru Miru i po ničemu se nije razlikovao od nas, osim po visini i reklo bi se trapavom koraku, te po njemu karakterističnom pokliču: "Ta, ta, ta, ta!". Kod kuće su ga zvali Mišo, u školi Milan, a mi smo ga zvali jednostavno, Majkara, možda i zato što mu je nadimak izvučen iz prezimena, a možda i zato što je bio živahan, mobilan, nestašan, krupan, za svoje godine mali div. Počevši od sitnijih malih podvala, nestašluka, kasnije i dječje delikvencije gotovo ništa nije moglo proći bez njega. Bio je upleten u sve, bio je povodljiv, bio je "djevojka za sve".

Čujem neku galama što dolazi iz vana, izjurim na balkon, a Žare, Pepi, Mijo, Salama, Mali Žuja, Ile, Kec, Šele za nekog i za nešto navijaju. Zoka, stoji na stazi koja vodi u kino Kozaru, dočekuje i volejom napucava jabuke, što jedna za drugom stižu, kao djulad bacane sa prozora našeg nebodera. To Majkara uz gromoglasno odobravanje i navijanje nas navijača, gadja Zoku, a ovaj izbjegava jabuke i svaku volejom dočekavši vrhom bakandže raspršti kao grudvu snjega. Majkara proviri sa prozora:

-Ta, ta, ta, taa..! - i baca seriju jabuka, koje stižu jedna za drugom, a Zoka nema kud, bježi i sklanja se u stranu.

-Majkara! - kad izadješ nos ću ti razbiti! - viče Zoka, na veliko veselje nas sviju.

Potraja ta komedija dvadesetak minuta i sigurno je pet kila jabuka Zoka na naše opšte veselje i Majkarino zafrkavanje, razbio volejom.

Za ljetnih dana svi iz male raje išli su kod Primusa u haranje jabuka, a pored toga stižu me sjećanja, da je Majkara sviju nas snabdjevao svim vrstama sladoleda "Ledo", u kornetu, na štapiću ili sa kašikicom, a "Bronhi" bonbone sa dimnječarom su bili prava poslastica. Danima su to crpili iz skloništa, tu odmah, pored crkve, preko ulice u "Popovoj bašti", gdje su kao vjeverica orahe zakopavali slatkiše, da im neko ne ukrade. Niko ne zna kako, sve čisto i regularno, katanci na "Ledo" frižideru postavljenom ispred našeg nebodera na svom mjestu, neoštećeni. "Borik" trgovina neprovaljena, a bonbone se služe svuda okolo. 

Mjenjaju se poslovodje, jedni odlaze, drugi dolaze. 

-Kako to..!? 

Pitajte Dejvida Koperfilda, možda će vam on znati objasniti, a izmedju nas niko neće ni pokušati da objasni i svi su se pravili da ništa ne znaju. 

Dodje zemljotres i to bješe zadnji put kad vidjeh mnoge, pa i Majkaru, koji je odselio za Beograd, al' to ne bješe njegov grad. Patio je za Banjalukom, za rajom, koja se rasula svuda po Jugi. 

Dugo vremena, dolazio je Majkara u Banjaluku. Nemogavši prežaliti staro društvo sjedio u Aleji na nekoj od klupa, čekajući da se pojavi neko od naše raje.

Početkom sedamdesetih, možda tri ili četri godine poslije zemljotresa, stiže me vjest u Zagrebu, da je Majkara tragično završio u svojoj osamnestoj godini. Znam da taj dan nikad neću zaboraviti, zaboljelo me. Ko je prekoračio ili smio da prekorači svoja ovlaštenja? 

Ne mislim da je ikad obukao odjelo sa kravatom, to nije bio njegov stil, a zadnje odjelo se uvijek kroji bez džepova.

Prošlo je mnogo godina, od kako Majkare više nema, a svi ga se sjećamo i spominjemo malog diva, koji sad sjedi na nekoj od nebeskih klupa, čekajući svoju raju.

BRAZILCI U PRIGLAVCIMA

1962. godina

Juna 1962 godine, Čile je bio organizator SP u fudbalu. Sa Peleom, Garinčom, Zagalom, Didom, Vavom i kompanijom Brazil najatraktivniji i prvak svjeta, Samo mjesec dana poslije, opijeni fudbalom i četvrtim mjestom Jugoslavije, na tom svjetskom prvenstvu u julu 1962. godine u Banjaluci je organizovan turnir u malom fudbalu.

Spektakl je održan, na rukometnom stadionu Borca, na crnoj šljaci i pred prepunim trebinama, koje su mogle da prime možda,  oko tri hiljade gledaoca. Turnir je trajao petnestak dana, jer bilo je  prijavljeno dosta ekipa, a poneke i sa čudnim i smješnim imenima; šege radi: "Alibaba i četres hajduka", "Udri pa bježi", itd. Bilo je i nekih ekipa, koje su se htjele prošvercati pod čudnim imenima, "Čimtespr" ili "Rimtitukizahou", al' to nije prošlo, jer organizator je angažovao najbolje  svjetske lingviste, koje su to odmah spriječili.

Prijavila se i ekipa po imenu "Brazil". Skupljena i sastavljena s brda s dola, od svih Roma tadešnjeg "Veselog brjega", a svojom pojavom i ponašanjem u mnogome su i potsjećali na tamnopute Brazilce.

Nošeni bodrenjem publike i uz malu pomoć sudija Brazil je dogurao do finala.

Finalna utakmica je odigrana pred prepunim tribinama. Ambijent paklen, pravi južnoamerički, a igra se "totalni fudbal", što bi rekao mudri Miljan Miljanić, totalni fudbal, mnogo godina ranije, prije nego se pojavio Ajaks. Sjevale su varnice, sa svih strana. Napadački fudbal, bez kalkulisanja; pa kome opanci, kome obojci. Brazilci nedisciplinovani, a svi u priglavcima. Niko nikog ne sluša, pa ni trenera; svi bi da igraju, pa u jednom trenutku utakmicu igraju sa jednim ili dva igrača viška. Niko neće da izadje i da bude zamjenjen. Puiblika urla od smjeha. Smješnih momenata na pretek. Fudbalska komedija. Publika je došla na svoje. Balkoni obližnjih zgrada pretrpani posmatračima, okićeni kao grozdovi, a mašinovodja lokomotive voza koji ulazi u željezničku stanicu piskom pozdravlja spektakl. Nezaboravno Banjalučko predvečerje.

Brazil je pobjedio; ne sjećam se razultata, al' sjećam se, da se taj dogadjaj danima prepričavao u Banjaluci. Ostala je ljepa tradicija i turnir koji je ostao za pamćenje.

Eto tako se Banjaluka zabavljala kad sam ja bio mali dečkić i tek u školu išao.

ZIDAR

April 1956. godina

Igrajući se u dvorištu zadržavao sam se često pored grupe radnika koji su u Aleji radili renovaciju naših zgrada; granatama oštećenim u drugom svjetskom ratu. 

Ante je bio jedan od njih. Mladić, crne, guste kose, dvadesetak godina star, skroman i tih. Dohvaća sam im poneki alat, ponekad na ćosku u zadruzi kod Vlade i Jefte cigarete odlazio kupiti. Pomagao sam im onoliko koliko sam mogao, a oni to nisu tražili; voljeli su da budem sa njima. Postali smo prijatelji i uvjek smo nešto pričali.

Izlizanih, krečom zamazanih plavih radnih odjela i cipela, često pocjepani, marljivo su radili na betoniranju prilaza u dvorištu naših zgrada. Mješali su malter dugačkim motikama, u "koritu" napravljenom od dasaka, a onda ga u kantama prenosili, sipajući i popunjavajući ispletene žičanom armaturom u obliku stepenica kalupe. Bilo im je jako teško; sve su raditi ručno; jer tada nije bilo mješalica za malter.

U pauzama sam stajao pored njih, posmatrajući ih i družeći se sa njima, a oni nisu skrivali svoje simpatije prema meni. Bili su to vrijedni radnici iz okolnih Banjalučkih sela, vješti i vični stolarskim i zidarskim radovima.

Umornih lica, hrapavih, žuljevitih dlanova, sa kapama od "Borbe" napravljenim, vadili su iz torbi svoje užine. Slaninu, sir, kobasice, te neizbježni luk, zalijevali su domaćom rakijom i mada umorni smijali su se šaleći se medjusobno, komentarišući užine, na račun svojih žena:

-Svakom onoliko, koliko je noćas zaslužio! - a ja sam kužio njihovu šalu.

Uvjek su me zvali i nudili da jedem sa njima. 

Radovi su odmicali; radili su betonsku ogradu prizemlja, gdje je stanovao čika Jovo i teta Bosa Djurišić, a Melća preko puta njih. Gospodja, koja je mene i Ćelu prevarila, obećavši nam dati olovke, ako joj odnesemo pismo na poštu, a kad smo se vratili, samo se cinično smijala. Olovke nam nije htjela dati, ali  zato smo joj drugi put iz inata pismo pocjepali, bacivši ga na travnjak; negdje u Aleji. 

Ograda je dobila predjašni izgled i radovi su se bližili kraju.

Nekoliko godina kasnije, sa ocem bio sam u Trapistima; jer sam sebi gurnuo zrno graha u uvo; a onda se izgovorio, da mi je to dok sam spavao buraz napravio. Čekajući pred bolnicom red, otac je na klupi pričao sa nekim čovjekom, a ja zaokupiran brigom da li će me boljeti kod doktora, na to nisam obraćao pažnju. 

-Poznaješ li ovog čovjeka? - upita me otac. 

Pogledah preko očevog ramena i ugledah čovjeka koji mi se smješi. Sjetih se; čika Ante; on je mene prvi prepoznao.

Bio je na lječenju. Na nekom banjualučkom gradilištu, pao je sa skele; slomio kičmu i ostao nepokretan za cjeli život; a imao je samo dvadeset i nešto godina.

FIJAKER

1957. god.

Iznenada; niotkud; baš  kao udar groma iz vedrog neba i ničim najavljeno, kroz ulaz našeg dvorišta upregnuti u crni fijaker ujezdiše  dva bjela pastuva; dva Lipicanera. Topotom kopita, gracioznih pokreta, laganim kasom napraviše veliki polukrug po dvorištu i zaustaviše se ispred zgrade.

Istog trenutka u dvorištu nasta graja. Mi, dječurlija, trčimo da ih vidimo, a čika Mate nogama poduprt na pod fijakera drži ih na zategnutim kajasima. 

Prekrasni konji; zadihani, frkću, a iz njihovih nozdrva kulja bjela para, kulja temperament. Oholog držanja, nemirni, gizdavo okićeni, kopitama stružu zemlju ispred sebe. Bjeli poput labudova sa dlakom koja se presijava izgledaju veličanstveno. Na njima; kajševima, tokama, djindjuvama i praporcima ukrašena svečana orma.  Na glavama im po jedan kitnjasti ukras, dok im se niz vrat spušta talasasta bjela griva, a dugački, blago podignuti repovi čine ih još elegantnijim.

Pritežući kajase čika Mate ih jedva obuzdava, a pastuvi povremeno zatežući glavom prema dolje pokušavaju da ih olabave. Nestrpljivi su; htjeli bi da trče. Otvorenih usta, raskolačenih očiju, ne trepćemo; gledamo ih sa divljenjem i strahopoštovanjem. Htjeli bi malo, samo malo da im se približimo; ali ne smijemo. 

Crni fijaker sa velikim crvenim točkovima, čeka svoje putnike. Nedugo potom, na licima širokih osmjeha pojaviše se čika Milenko Kucelin i teta Milka. Sjedaju u duboka sjedala fijakera, koji se cjelom svojom dužinom baš poput gondole i na najmanji pokret nagne i zaljulja. Razmaknusmo se u stranu, a Lipicaneri trgnuše, te istim onim elegantnim kasom odlaze iz dvorišta. Trčimo za njima; oni ulazi u Vase Pelagića, a onda skreću u Aleju. Pravac Laktaši. Dugo niz ulicu gledamo za njima, a fijaker, polagano, sve manji i manji, izčeznu u dubini naše Aleje.

Ih; da mi je imati, bjela pekaza dva; poletio bih s njima put Bosne, preko Banjaluke i Šehitluka. 

VITAMINKA

Ljeto 1968.

Zaželih imati poni; mal' al' spretan bicikl', koji u to vrijeme, krajem šezdesetih postade hit na ulicama Banjaluke. Mogao se sklapati; sa sicom i ručkama koje su se pomjerale i podešavale i kad sam za vrijeme ručka starom i materi rek'o, da bih volio imati bicikl', oni umuknuše, pogledaše se, a stari reče:

-Sine,-nema problema, zaradi, pa kupi,-a mati ga po hiljadu i prvi put podrža i dodade: 

-Pokušaj u Vitaminku, tamo primaju sezonske radnike,-a meni već dosadilo to njihovo medjusobno podržavanje u svim prilikama i bez obzira o čemu se radilo i bez obzira dal' je nešto bilo pravo ili krivo i nisam mogao razumjeti, kako mala sitnica ili nepravda prema meni ili bratu ne može da se ispravi intervencijom onog drugog, al' oni su bili uvjek jedinstveni u svemu. Stari je nekad znao vrativši se sa roditeljskog sastanka da prikrije ponekog keca iz dnevnika; ne rekavši staroj; znao je da će biti napeto u kući, al' to nije radio da bih zadobio našu naklonost, jer je cjelog života imao našu naklonost, nego je to radio da bi nam dao vremena da ispravimo slabu ocjenu. Vidim; nema vajde i preostaje mi da tražim posao i zaradim za biciklo.

Sutradan u zoru, poranim; idem tražiti posao u Vitaminku, sam samcat, koračam preko preko Banjalučkog polja, sa rukama u džepovima. Izlazim na asvaltiranu cestu pokraj poligona za auto-školu, a poneki biciklista mi dolazi iz daljine, a tek kad mi pridje bliže onda vidim da ima stap za pecanje i da ide prema Vrbanji i Vrbasur. Mačka mi pretrči preko puta, a ja se tobož uhvatim za dugme, da ne baksuziram. Jutro je, dosta svježe, sunce još nije izašlo. Vrane gaču po Banjalučkom polju, a tu i tamo poplašim jato vrabaca, koje upravo čerupa konjsku balegu, a ono samo preleti desetak metara, pa se opet spusti na isto mjesto.

Napokon; dolazim nadomak Vitaminke, a sad treba vidjeti i naći to mjesto, gdje se primaju radnici. Pogledam ljevo; desno; te spazih noćnog čuvara kako puši.

-Nije daleko, odmah tu, iza, - reče, pokazujući prstom. 

Iza ćoska zgrade, dolazim u jedno dvorište ali tu je već grupa od stotinjak žena, koje isto traže i čekaju posao, jer i one bi isto da kupe ponija. Vidim, da tu nema reda, nego onako; čekaš u grupi; a vidim da sam i jedini muški, golobrad i najmladji.

-Gdje da stanem? - pitam se, a one u grupi, zbijene jedna do druge, oznojne, raščupane, nepočešljane, debele i masne, sve ijedna bez ponekog zuba, puše i pričaju, medjusobno se guraju i kako sad da im pridjem i guram se sa njima? Graja se pojačava, a to bješe znak da će se vrata otvariti i da se treba pripremiti za start. Zatalasa se grupa, a jedna se izdera na babu pored sebe:

-Ja sam došla prije tebe, a ti sad 'oćeš preko reda, e vala nećeš,- te je laktovima podboči i za čas počne naguravanje i svadja. Istog časa me oko zaboli i mislim se, bježi odavde, što prije, nemaš nikakvih šansi i ne pokušavaj. Sa "babama" nikad, ama baš nikad, ne ulazi u verbalan sukob, jer si unapred izgubio. Svaki muškarac u takvim prilikama obavezno "gubi", jer one ne biraju sredstva i način da te ismiju, narugaju ti se, izigraju te i posrame. Bježi kući, dok si još živ.

Bješe to jedno loše iskustvo i moradoh tražiti drugu priliku za posao i biciklo, jer taj put u Vitaminki ne imadoh sreće, a kako to u životu biva, kad nešto želiš, onda ti obično izmiče iz ruke.

Uhvatim se ponekad kako razmišljam o materi i ocu i kako su se odnosili prema meni i bratu, a tek danas, kad sam roditelj, kad imam svoju djecu razumijem njihovo medjusobno podržavanje i sad dobro znam, da je to jedan i jedini ispravan put, da bi se u porodici održao zdrav odnos, sve ostalo vodi u podvojenost, vuče na nečiju stranu, a često završava separatizmom.

OMNIBUS PRIČA

Raja kod kina Kozara

Davno; početkom šezdesetih godina na mjestu gdje se spajaju ulice Sime Šolaje i Aleje JNA, izmedju "Narodnog Pozorista" i kina "Kozara" na poljani od ljudskih stopa utabanoj i bes jedne travčice, na kojoj su vazda bili lunaparkovi, sazidane su tri zgrade, sa pedesetak stanova. Najviša bješe prvi neboder u Banjaluci; mada gledajući iz današnje perspektive zgrada sa devet spratova i nije neboder. Imala je lift, pa je za vjerovati da je to jedini razlog zbog čega je dobila naziv "Neboder".

Prvih dana po uselenju svi smo vozali liftom; gore-dole, a Fabijan omanji čovjek, kovrdžave kose, ispijenog lica, živahnih očiju i malih brčića, koji je kao pazikuća za sve tri zgrade, stanovao u potkrovlju nebodera, ganjao nas po spratovima; često puta zbunjen našim komotnim ponašanjem, ne znajući kojoj zgradi pripadamo.

Odmah do njega na devetom spratu stanovao je i čika Pero; Bobkov stari, vojni muzičar i fudbalski sudija, a zbog toga što je bio muzičar i fudbalski sudija zvali smo ga "Truba", pa zajedno sa drugim imenjakom Perom, koji je bio isto fudbalski sudija, sa nadimkom "Pišta", znao zaigrati fudbal sa nama, u školskom dvorištu.

Cure iz naših zgrada spadale su u red najljepših Banjalučanki. Šarmantne, ljepo odjevene, uredno počešljane, privlačile su pažnju svih banjalučkih frajera. Zbog Rade, Nagorke, Ranke, Milice, Nate, Micike, Slavice, Goge, Gordane, Zorice, Mire, Cice, a kasnije Snježane i Jasne mnogi od tih momaka, morali li su od razjarenih očeva bježati Alejom, a znam jednog momka kome je sa jednom od njih srce slomljeno.

Žuja

Medju nama Žuja jedini je važio za ženskaroša, jer svi smo tek bili dečkići i sve što nam je pričao  izbečenih očiju, naćulivši uši, baš kao blatobrane od nekog traktora slušali smo; pa nam je jednom vrativši se iz Goražda sa fer'ja, pričao svoje prvo ljubavno iskustvo. Najmladji od nas, Pepi i Šele koji su sve to prisluškivali bješe otjerani.

-Ajd' klinci, bjež'te tamo..! - viknu Žuja, - ovo nije za vas.

-Ma daj bjež'te tamo..! - nestrpljivi i mi povikasmo na njih dvojicu, a Žuja nastavi: 

-U'fatim ti'ja nju, zasis'e; a ona; ništa, samo šuti.

-Jo, jebo'te.., - nastavi on, - joj, kad se samo sjetim, - mi izbeč'li oči; ne trepćemo

-Krenem ti'ja, u'fatim ti ja nju za'gaće, a ona meni; bona Vlado; šta ti je? - jes' ti mahnit? 

-Ma ništa; ka'em ja njoj; samo malo, da zamezim, - a, mi u smjeh.

-Ćuj, ćuj, Žuja! - ona tebi bona, šta ti je Vlado? - a, svašta, svašta - čudimo se mi, klimamajuć' glavama.

-Ja, ja; on a meni, bona šta ti je Vlado? - i ja krenem, - saf'atam je, a ona se kodjoja brani, - ih; k'o fol, neće, - reče on.

-Ćuj..! - brani se!? - zapitkujemo ga, - a svašta, svašta, - čudimo se mi opet, onako, zlovoljno, a dječje znatiželjni, šta će dalje biti.

Na žalost, umro je Žuja; ima tome, sedam, osam godina, a zadnji put ga sretoh u Banjaluci juna mjeseca; davne 1983. godine, kad se k'o dva dobra stara drugara čvrsto zagrlismo i popismo piće.

Na prvi pogled

Tih godina, curice su mi ispile mozak; mislio samo sam na njih i naravno, opasno popustio u školi pa od odlikaša postao osrednji đak, koji se provlači.

Jednog toplog majskog dana, krajem šezdesetih u našoj Aleji se pojavila djevojka čarobne ljepote; djevojka koju prije toga nikad nisam vidio i odmah na prečac i na prvi pogled, zaljubih se u nju. 

Bjelog lica, vitka, nježnog i uspravnog stasa, sa frizurom kakvu danas nosi Zeta Jones i uvjek tačna i uvjek u isto vrijeme 12.25 minuta, kao manekenka elegantnog koraka, noseći torbu za ručku pojavljivala se iza "Narodnog pozorišta", koračajući prema "Socijalnom". Sat si mogao navijati prema njoj, koliko je bila tačna, a kad se vraćala sa posla; oko 19.30 minuta, prolazila bi pokraj mog ulaza, gdje sam se ja obavezno natakario da je vidim. 

Bila je starija od mene, ali ne puno i već je radila, a ja; školarac; a onda, iznenada došao je zemljotres i sve pokvario.

Nedugo poslije zemljotresa, januara mjeseca, na dan, dva, skoknuh do Banjaluke, i šetajući pored hotel "Bosna", ugledah jednu brinetu; djevojku u dugačkoj tamno-braon bundi; sa momkom. Okreće se; gleda me ispod oka; trnci me prodjoše. Prepozna ona mene, prepoznah i ja nju.

Utakmica

Već tri dana je školski raspust, a od snjega ni traga. Dižem se noću; zurim prema svjetlu Narodnog pozorišta. Ništa; lipe se i dalje crne. 

-Ne pada, - mrmljam, sebi u njedra. Pridje buraz, pa zajedno zurimo u tamu. 

-Jebeš 'vaki raspust, - reče on i nevoljno odosmo u krevet.

Ujutro rano probudih se, a pred očima sve bjelo:

-Uh, jebo te! - začudih se.

Na ogradi balkona pola metra snjega, a lipe nakićene, i pod teretom bjelog pokrivača savijene do zemlje; sve se bjeli. Čujem struganje i lupkanje lopate. To Stipe čisti prilaz prodavnici. Zovem buraza da vidi.

-Uh, je's napado, - reče on. Brzo idemo u kuhinju, da provjerimo školsko dvorište. Šta misliš i tamo napado. 

- Ura! - trčimo napolje; svi smo na okupu: Žuja, Vojka, Slobo, Zoka, Kanta, Bibo, Kec, Ile, Žabac, Salama, Pika, Sele, Bobak, Žare Pepi, Medar. Sa prozora Mijo viče: 

- Evo i mene! - ne počinj'te bez mene! 

Odnekud se i Brajda stvorio; evo i Unča je tu. Tu su i Pero -"Pišta" i Pero-"Truba". Utakmica može početi. Cika, podvriskivanje, galama. Raja u prolazu zastajkuje i posmatra utakmicu.

Kanta brani sve; sve što se braniti može. Bibo na drugoj strani briljira praveći parade, al' Biban je ponekad "zajeban" golman; ako nema svoj dan, pa mu još gol dadneš onda te ganja po terenu dok te ne spuca nogom u tur.

Na terenu fudbalska rapsodija, a snjeg pada i ne prestaje; pravi zimski ugodjaj. Nižu se najljepše moguće akcije. Mogli smo pobjediti svaku banjalučku raju, a najčešće smo to radili Apijevoj raji, momcima iz "Malog parkića". 

Žuja glavni; igra odlično, a sve akcije idu preko njega, jer i moraju; kad je najjači. Zoka, šara po terenu. Ile pokraj zida briše k'o munja; igramo dupli pas. Ile viče:

-Bruja!-cik cak!-ja u cik, Bruja u cak,- smije se Ile. 

Mene čuva Božo-Pika i ne mogu mrdnuti od njega. Ništa mi ne polazi za rukom. Stvarno me "začepio", pa i on likuje: 

-E, jesam Bruju začepio!, - viče on na sav glas, hvaleći se. 

Odjednom lopta kod mene i nemam drugog izbora nego probati kroz noge. Uspjeva; sam sam pred Kantom. Šut i gol.

-E jesi ga začepio! - izdera se Žuja na Piku.

Sad likujem i smijem se, svima rukom pokazujući pedeset posto.

-Ti mene začepio!? - e jesam te prešo, jes' vidio, - Džaja! - u šali bockam Piku.

Do kraja nisam pipnuo loptu. Pika me čuvao, maestralno. Dobro je, Kec nije igrao protiv mene, jer protiv njih dvojice nikad se naigrao nisam. Tamo, pred kinom neka gužva; svi trče da vide. Bajbaga se mariše s nekim. Prvo ga "obrađuje", a onda će mu, šta ja znam; valjda "krajnike vaditi". Za trenutak prestajemo, idemo da vidimo šoru. Nakon kratkotrajne pauze nastavljamo igru. Odjednom, Brajda loptu napuca li ona u velikom luku preleti preko gola te uleti čika Velji kroz prozor u sobu, jer je teta Slavica upravo spremajući po stanu, ostavila za trenutak otvoren prozor. Potraja kratak tajac.

- Ma daj šta ti je, šta nabijaš, k'o seljak!? - vičemo na njega. 

Čika Veljo sa loptom u jednoj ruci, a brijaćim aparatom u drugoj izlazi na balkon, obrijan samo do'pola.

-Stručnjaci! - viče on, - skoro sam se porez'o; niže, niže, stručnjaci! - te nam baci loptu nazad, jer čika Veljo je uvjek bio prva liga. Kad se desio zemljotres u Banjaluci on je u trenutku drmanja u kasarni zavrt'o žarulju, te skočivši sa lotre podbio pete i završio u bolnici. Nije htjeo ležati, nego je na svoju ruku izašao iz bolnice i onako na prstima hodao, a vojska se šalila na njegov račun. 

-Eno ga! - govorili su, - zastavnik sa lopovskim hodom. 

Čika Veljo i teta Slavica u Zagrebu su bili naši kućni prijatelji, a čika Veljo je umro januara 1990 i sahranjen na Mirogoju. Teta Slavica je umrla u Puli 2008. godine. Strašno ih žalim i uvjek tugujem za njima.

Nastavljamo igru. Razultat 12-11. Za koga? Nije bitno, važno je, da je snjeg padao i da ga je te zime bilo dosta. Bila je to zima 1968. godine; vrijeme školskog raspusta. 

Kad idete u kino Kozaru, sa desne strane u nekad našem školskom dvorištu vidjeti će te novu zgradu, na uzan prostor silom uglavljenu i sazidanu 2011. godine. 

Bile su to godine kad se u tom školskom dvorištu čula galama, radost i veselje. Bile su to godine pred zemljotres, a kad je tu postavljena baraka više nikad nije odigrana ni jedna utakmica, a naš tim se razišao i zauvjek raspao.