LJETO LISICA

                                                                                    

 jul 1964. godine

Ne znam da li u prirodi živi zvjerka koju je bog stvorio sa jezivijim glasom od lisice; ne znam da li ste ikad imali priliku da negdje u prirodi čujete glasanje lisice; al' ne ono obično glasanje lisice koje po mnogome potsjeća na lavež pasa, sa kratkim i čistim lajanjem; nego ono, glasanje kad se lisica priprema da ide u lov na kokoši, pa je onako još živu odnosi iz kokošinjca, a ne bira ona i ne odnosi samo kokoši, nosi ona i poveće gusane, ćurane i poneku morku.

Ako to niste čuli, onda ću vam odmah reći i bolje da niste; jer, to je nešto naj jezivije što čovjek može čuti.

Obično za  ljetnih dana u sumrak, lukava lija ide okolo  naselja i ne krijući se od ljudskog pogleda ispituje teren i svojim glasom izaziva i provocira pse, da na osnovu njihovog laveža sazna koja kuća nema psa, a nema tog psa na svijetu koji joj neće odgovoriti svojim lavežom; a to nije običan lavež i glas lisice, nego glasanje, prije bih rekao prigušeno kreštanje; režanje, gušenje, ili nešto izmedju; nešto što zvuči zastrašujuće i čovjeku se krv ledi u žilama kad čuje to, a ja bješe dečkić kad sam to prvi put čuo i to mi ostade do dana današnjeg urezano u sjećanje. 

Ljetni raspust, mjesec jul; predvečerje u smiraj dana. Pojimo konje na bunaru, nedaleko od Prikine kuće, samo nekih pedsesetak metara u dolini. Okolo nas pašnjaci, miris sušenog sjena širi se posvuda okolo, mir, tišina, sve se sprema na počinak, a samo cvrčci imaju svoj noćni koncert. Nebeski svod prošaran i okićen zvjezdama, mlječnim putevima i mjesečinom čini se kao ogroman svjetlucavi plašt koji prekriva krajolik.

Odjednom; iz dubine doline noćnu tišinu raspara tajanstven krik; nalik na kreštanje; jeziv glas iz noći.

-Šta je to? - brecnuh se. 

-Lisica, - reče Džo,-  a ona se još jednom ili dva puta oglasi iz doline.

Koža mi se naježi, osjećam se nelagodno, trnci mi prolaze kroz tjelo, jeza me hvata. Džo se pravi hrabar, al' po pokretima njegovim i žurbi njegovoj vidim da mu nije svejedno. I dok kupimo stvari i zajahujemo konje, začu se taj glas opet, al' sad nama sa desne strane i samo nekih dvadesetak metara daleko. 

Horor ljetne noći; glas kreštanja iz tame.

Evo je, - tu je, - viknu Džo, a ja ne osvrćući se brže bolje požurih sa kobilom napred. Brzo sjahujem u dvorištu, a krik opet, tu; odmah iza štale; samo nekoliko metara od nas. Džo zgrabi rogulje i trk u tamu noći iza štale. Tišina potraja. Udjosmo u kuću, a ja zaključah vrata.

Cjelu tu noć ništa se ne dešava, a svi znamo da tišina koja traje nagovještava, zlo i vrebanje iz tame. Dogodi se ono što smo svi slutili.

Te noći; odnijela je lija kokoš iz kokošinjca Djuke rodjaka; odnela je lija kokoš iz Dakinog kokošinjca; odnjela je lija kokoš iz Šiminog kokošinjca; a Mile Ruzveltov joj pronadje jazbinu na "Kućištu" u sred njegove pšenice.

Bješe to ljeto lisica, ljeto jezivih krikova koji su se noću širili dolinom "Golinje".

ŽAO MI JE

1964. godina

Svako od nas u životu napravi neki gest koji je suvišan, ponekad nepotreban i ko zna iz kakvih pobuda, gest zbog koga će se stidjeti i žaliti, što se eto baš tako dogodilo.

Negdje u šestom razredu, po glavi su mi se počele motati curice, prosto su mi mozak popile; samo sam na njih mislio i od primjernog odlikaša postao sam osrednji đak, koji se provlači. Možete zamisliti "košmar" u glavi jednog dječaka rastrganog izmedju školskih obaveza, zadaće, nastave, i curica. Svakih osam sekundi mislio sam na curice; pročitah negdje taj podatak da ljudi od struke tvrde uptavo to, a možda ja i pogriješih, možda bješe osam minuta ili osam sati, ne daj bože osam godina; to je možda za one preko osamdeset i nije bilo malog ni velikog odmora, a da mi neka curica iz mog razreda nije donijela pozdrav, iz nekog drugog razreda, eto k'o biva: "Pozdrav'la te ova, pozdrav'la te ona".

Moram priznati da mi je godilo, ali vremenom mi je počelo i jako smetati, jer se nisam uspjevao skoncentrisati na nastavu, ni onih osam kratkih sekundi što izračunaše da dečkići pubertetlije imaju na raspolaganju za učenje. Zadirkivanje, na samom času, za vrijeme nastave od nekih curica, prelazilo je ponekad svaku mjeru, te sam jednoj Dragici, iznerviran, isprovociran njezinim stalnim zadirkivanjem ispod klupe, na nastavi, šraubom opalio takvu šamarčinu da je puklo k'o balon; čulo se do Bojića-Hana, pa se cio razred uskomešao smijući se, a samo je nastavnik Pogarčić okrenut ledjima prema nama, pišući nešto na tabli, ostao ozbiljan, praveći se da ništa nije primjetio. 

Naravno da se stidim tog postupka i žao mi je zbog Dragice, a za koju moram reći da je bila jako draga, fina, zgodna i pametna.

Možda bi trebalo reći još nešto, možda, kao izvinjenje, al', na onim našim prostorima tamo, niko se nikom ne izvinjava, još od četrest prve, pa naovamo. 

Nepromišljenost treba spriječiti i paziti da do njih ne dodje, a kad dodje, onda nikakva izvinjenja ne pomažu.

PECANJE NA VRBASU

                                            Ljeto 1966. godina

Moj pokojni otac napustio je ovaj svijet u Zagrebu septembra 1998. godine, samo nekoliko dana poslije svog rodjendana i ne dočekavši da zabaci udicu u kanadske vode. Ovo je sjećanje na mog starog i jedno ljetno popodne, na obali Vrbasa.

Kanada je zemlja sa hiljade jezera, mnoštvo rijeka i riječica, a ribarenje vrlo popularan, sport. Svaka baba ima štap za pecanje, a svaka žaba ima izglednu šansu da bude uhvaćena, nataknuta na udicu i za neku štuku, maskija ili basa posluži kao mamac.

Jedne zime, negdje oko tri sata poslije ponoći, poranim na jezero Fergus, a vjetar sa svih strana šiba, reže. Cvokoćem, prsti mi drhte, nikako da nataknem ribicu na udicu. 

-Bolje bi mi bilo da sam kod kuće natakn'o, a ovdje samo zabacio,- kažem prijatelju:

-I meni se čini,- smije se on.

Sljedeći put, za ljetnih dana idemo u Caledoniu na Grand River, na mjesto ispod slapa, da somove lovimo. Rjeka široka, al' plitka; voda nam do koljena, a sa druge strane indijanski rezervat. Nije nam prijatno gledati na drugu obalu, samo desetak metara udaljenu od nas, jer su se nekoliko mjeseci ranije baš Indijanci iz tog rezervata zbog zemljišta što im ga gradjevinari sužavaju ozbiljno pobunili. Bješe vrlo dramatično, gotovo pogibeljno, pa su morale intervenisati i jake policijske snage. 

Vrlo brzo nahvatasmo somove, kojih kažu dobri poznavaoci ima preko stotinu vrsta, ali svi somovi svjeta su iste pameti i svi jednako udaraju. Moj pokojni otac ovdje bi pecajući uživao, baš kao što je to radio na Vrbasu i Vrbanji, ali nikad uhvativši ribu veću od jedne kile;  osim one štuke koju je živu donio kući i pustio da pliva u kadi, a koja je bila sedamdeset osam centimetara i nešto preko tri kilograma teška, al' ni nju nije uhvatio na Vrbasu, nego na Jarunu i kad god je pričao kako je izvlačio tu štuku mi smo se do suza smijali, jer u najmanju ruku ispadalo je da mu se zakačila bjela psina, pa je morao prvo toljagom ošamutiti, da je uspava pa tek onda izvuče. Nikog živog oko njega da mu pomogne ili posvjedoči, ako se nedaj bože otkači. Rano je otišao u penziju i šta mu drugo ostade, nego da sa komšijama iz zgrade uzme štap za pecanje, pa na Vrbas ili Vrbanju. Moja mati i teta Dželebdžićka bi na balkonima koji su bili tako blizu jedan drugom komentarisale:

- Opet su otišli u Trapiste na pecanje, - rekla bi moja mati.

- Onaj, onaj moj; on mora biti svuda, - ma sestro draga, bar da oni nešto uhvate - nadovezala bi se teta Zorica.

Često puta sam išao s njim, jer moj mladji brat nije bio "moralno politički podoban", za ribarenje na Vrbasu. Uvjek je nekog ribara zadirkivao: "Čiko vidi, moj stari je u'vatio veću ribu nego ti, čiko moj stari je u'vatio pet komada, a ti još ništa". "Ovaj stariji ti je jako fin, al' ovaj mladji; on ti je zločest k'o vrag", govorili su mom starom. Ja sam po svim ribarskim standardima i kriterijima imao baš prave ribarske manire, jer uvjek sam se divio, nečijem ulovu i obavezno dodavao i centimetre i po jednu kilu više, svakoj uhvaćenoj ribi, pa su ribari skužili, da sam veliki talenat za ribarenje, a uz to vrlo fin i vaspitan, za razliku od mog mladjeg buraza.

Jednog toplog, ljetnog, sunčanog dana, u debeloj hladovini zelenih vrbaka obala Vrbasa, sa starim, nadjoh se u Trapistima, gdje se on "namjestio" na podzidanoj obali, sa ljeve strane, kod centrale, gdje se voda najviše talasa, buči, kovitla, i pjeni od slapa centrale. Voda, crna sa pjenom na površini, kao da "Celuloza" pravi pivo, pa višak pušta u Vrbas. 

Stari hvata škobalja ili mrenu, a tu se tog ljetnog popodneva našlo oko dvadesetak ribara. Načičkani jedan do drugog zabacuju štapove, pričaju viceve i šale; zafrkavaju se. Ljudi se medjusobno ne poznaju, ali pričaju i druže se kao da se sto godina poznaju, a čim neki nešto uhvati ostali ga bodre:

- Ti danas nisi došao džabe, - primjećuju poneki.

- Jel' ima situacije? - dovikuje drugi.

- Eh, ljudi moji,  što ja volim situaciju, - nadovezuje se treći.

Vrijeme prolazi, a riba i grize i ne grize, al' šala ubija vrijeme. Odjednom jedan ribar uzvrpolji, brzo kontrira; povuče štap k'o iz praćke. Plovak se ne vidi duboko u vodi, a štap se savio do zemlje. 

- Opaaa!- povikaše neki, - ovo je dobar komad.

Ribar se bori sa štapom. Ne može potpuno kontrolirati situaciju, jer mu štap bježi, sad ljevo sad desno. Vrlo napeto i neizvjesno. Ja se skoncentrisao i ne trepćem. Bogami; oteglo se, a čovjek se muči već desetak minuta. Sad i drugi za trenutak ostaviše svoje štapove i savjetima pokušavaju pomoći.

- Ova mora imati najmanje; pet kila, - primjećuju neki.

- Mrena!- viče jedan, - samo mrena 'vako radi.

Odjednom; štap prestade trzati, na šta će neko od prisutnih.

- Ništa ne diraj i ne povlači, - reče jedan od najstarijih i najiskusnijih, - ona je sad stala, - sad se odmara, - a kad krene; onda povuci. Bogami, ona se odmara već tri četiri minute, a ribar nervozan, ponovo povuče štap. Štap se otima iz ruku ribara i on zateže mašinicu. Vuče, ali vrlo teško.

Prošlo je skoro pola sata iščekivanja i na pomolu je kapitalac.

- Možda je i som, - ima i somova ovdje, - dobaci neko sa strane.

Još samo par metara i kapitalac je na obali. Drama; adrenalin svima raste. Tajac potraja još nekoliko sekundi, a onda; provala urnebesnog smjeha. Čovjek je upecao zardjao lonac, bez dna, a voda udarajući o stranice lonca prolazeći kroz dno bacala ga je ljevo, desno. 

On posramljen, potišten, pocrvenio, a na licu mu se vidi da mu je neugodno. Ljudi ga tapšu po ramenu. 

- Nije to ništa! - ja sam ufatio prošle godine čizmu, - dodaje jedan, tješeći ribara.

Eto; tako su se ljudi u Banjaluci družili i komunicirali, mnogo godina prije rata, vrijeme kad nikom nije bilo važno ko je šta i kako se ko zove.

NEBODERCI

PRIČA O MAJKARI

                                                                                                      1965. godina 

Stanovao je Majkara na sedmom spratu našeg nebodera. Imao je sestru Miru i po ničemu se nije razlikovao od nas, osim po visini i reklo bi se trapavom koraku, te po njemu karakterističnom pokliču: "Ta, ta, ta, ta!". Kod kuće su ga zvali Mišo, u školi Milan, a mi smo ga zvali jednostavno, Majkara, možda i zato što mu je nadimak izvučen iz prezimena, a možda i zato što je bio živahan, mobilan, nestašan, krupan, za svoje godine mali div. Počevši od sitnijih malih podvala, nestašluka, kasnije i dječje delikvencije gotovo ništa nije moglo proći bez njega. Bio je upleten u sve, bio je povodljiv, bio je "djevojka za sve".

Čujem neku galama što dolazi iz vana, izjurim na balkon, a Žare, Pepi, Mijo, Salama, Mali Žuja, Ile, Kec, Šele za nekog i za nešto navijaju. Zoka, stoji na stazi koja vodi u kino Kozaru, dočekuje i volejom napucava jabuke, što jedna za drugom stižu, kao djulad bacane sa prozora našeg nebodera. To Majkara uz gromoglasno odobravanje i navijanje nas navijača, gadja Zoku, a ovaj izbjegava jabuke i svaku volejom dočekavši vrhom bakandže raspršti kao grudvu snjega. Majkara proviri sa prozora:

-Ta, ta, ta, taa..! - i baca seriju jabuka, koje stižu jedna za drugom, a Zoka nema kud, bježi i sklanja se u stranu.

-Majkara! - kad izadješ nos ću ti razbiti! - viče Zoka, na veliko veselje nas sviju.

Potraja ta komedija dvadesetak minuta i sigurno je pet kila jabuka Zoka na naše opšte veselje i Majkarino zafrkavanje, razbio volejom.

Za ljetnih dana svi iz male raje išli su kod Primusa u haranje jabuka, a pored toga stižu me sjećanja, da je Majkara sviju nas snabdjevao svim vrstama sladoleda "Ledo", u kornetu, na štapiću ili sa kašikicom, a "Bronhi" bonbone sa dimnječarom su bili prava poslastica. Danima su to crpili iz skloništa, tu odmah, pored crkve, preko ulice u "Popovoj bašti", gdje su kao vjeverica orahe zakopavali slatkiše, da im neko ne ukrade. Niko ne zna kako, sve čisto i regularno, katanci na "Ledo" frižideru postavljenom ispred našeg nebodera na svom mjestu, neoštećeni. "Borik" trgovina neprovaljena, a bonbone se služe svuda okolo. 

Mjenjaju se poslovodje, jedni odlaze, drugi dolaze. 

-Kako to..!? 

Pitajte Dejvida Koperfilda, možda će vam on znati objasniti, a izmedju nas niko neće ni pokušati da objasni i svi su se pravili da ništa ne znaju. 

Dodje zemljotres i to bješe zadnji put kad vidjeh mnoge, pa i Majkaru, koji je odselio za Beograd, al' to ne bješe njegov grad. Patio je za Banjalukom, za rajom, koja se rasula svuda po Jugi. 

Dugo vremena, dolazio je Majkara u Banjaluku. Nemogavši prežaliti staro društvo sjedio u Aleji na nekoj od klupa, čekajući da se pojavi neko od naše raje.

Početkom sedamdesetih, možda tri ili četri godine poslije zemljotresa, stiže me vjest u Zagrebu, da je Majkara tragično završio u svojoj osamnestoj godini. Znam da taj dan nikad neću zaboraviti, zaboljelo me. Ko je prekoračio ili smio da prekorači svoja ovlaštenja? 

Ne mislim da je ikad obukao odjelo sa kravatom, to nije bio njegov stil, a zadnje odjelo se uvijek kroji bez džepova.

Prošlo je mnogo godina, od kako Majkare više nema, a svi ga se sjećamo i spominjemo malog diva, koji sad sjedi na nekoj od nebeskih klupa, čekajući svoju raju.

BRAZILCI U PRIGLAVCIMA

1962. godina

Juna 1962 godine, Čile je bio organizator SP u fudbalu. Sa Peleom, Garinčom, Zagalom, Didom, Vavom i kompanijom Brazil najatraktivniji i prvak svjeta, Samo mjesec dana poslije, opijeni fudbalom i četvrtim mjestom Jugoslavije, na tom svjetskom prvenstvu u julu 1962. godine u Banjaluci je organizovan turnir u malom fudbalu.

Spektakl je održan, na rukometnom stadionu Borca, na crnoj šljaci i pred prepunim trebinama, koje su mogle da prime možda,  oko tri hiljade gledaoca. Turnir je trajao petnestak dana, jer bilo je  prijavljeno dosta ekipa, a poneke i sa čudnim i smješnim imenima; šege radi: "Alibaba i četres hajduka", "Udri pa bježi", itd. Bilo je i nekih ekipa, koje su se htjele prošvercati pod čudnim imenima, "Čimtespr" ili "Rimtitukizahou", al' to nije prošlo, jer organizator je angažovao najbolje  svjetske lingviste, koje su to odmah spriječili.

Prijavila se i ekipa po imenu "Brazil". Skupljena i sastavljena s brda s dola, od svih Roma tadešnjeg "Veselog brjega", a svojom pojavom i ponašanjem u mnogome su i potsjećali na tamnopute Brazilce.

Nošeni bodrenjem publike i uz malu pomoć sudija Brazil je dogurao do finala.

Finalna utakmica je odigrana pred prepunim tribinama. Ambijent paklen, pravi južnoamerički, a igra se "totalni fudbal", što bi rekao mudri Miljan Miljanić, totalni fudbal, mnogo godina ranije, prije nego se pojavio Ajaks. Sjevale su varnice, sa svih strana. Napadački fudbal, bez kalkulisanja; pa kome opanci, kome obojci. Brazilci nedisciplinovani, a svi u priglavcima. Niko nikog ne sluša, pa ni trenera; svi bi da igraju, pa u jednom trenutku utakmicu igraju sa jednim ili dva igrača viška. Niko neće da izadje i da bude zamjenjen. Puiblika urla od smjeha. Smješnih momenata na pretek. Fudbalska komedija. Publika je došla na svoje. Balkoni obližnjih zgrada pretrpani posmatračima, okićeni kao grozdovi, a mašinovodja lokomotive voza koji ulazi u željezničku stanicu piskom pozdravlja spektakl. Nezaboravno Banjalučko predvečerje.

Brazil je pobjedio; ne sjećam se razultata, al' sjećam se, da se taj dogadjaj danima prepričavao u Banjaluci. Ostala je ljepa tradicija i turnir koji je ostao za pamćenje.

Eto tako se Banjaluka zabavljala kad sam ja bio mali dečkić i tek u školu išao.

ZIDAR

April 1956. godina

Igrajući se u dvorištu zadržavao sam se često pored grupe radnika koji su u Aleji radili renovaciju naših zgrada; granatama oštećenim u drugom svjetskom ratu. 

Ante je bio jedan od njih. Mladić, crne, guste kose, dvadesetak godina star, skroman i tih. Dohvaća sam im poneki alat, ponekad na ćosku u zadruzi kod Vlade i Jefte cigarete odlazio kupiti. Pomagao sam im onoliko koliko sam mogao, a oni to nisu tražili; voljeli su da budem sa njima. Postali smo prijatelji i uvjek smo nešto pričali.

Izlizanih, krečom zamazanih plavih radnih odjela i cipela, često pocjepani, marljivo su radili na betoniranju prilaza u dvorištu naših zgrada. Mješali su malter dugačkim motikama, u "koritu" napravljenom od dasaka, a onda ga u kantama prenosili, sipajući i popunjavajući ispletene žičanom armaturom u obliku stepenica kalupe. Bilo im je jako teško; sve su raditi ručno; jer tada nije bilo mješalica za malter.

U pauzama sam stajao pored njih, posmatrajući ih i družeći se sa njima, a oni nisu skrivali svoje simpatije prema meni. Bili su to vrijedni radnici iz okolnih Banjalučkih sela, vješti i vični stolarskim i zidarskim radovima.

Umornih lica, hrapavih, žuljevitih dlanova, sa kapama od "Borbe" napravljenim, vadili su iz torbi svoje užine. Slaninu, sir, kobasice, te neizbježni luk, zalijevali su domaćom rakijom i mada umorni smijali su se šaleći se medjusobno, komentarišući užine, na račun svojih žena:

-Svakom onoliko, koliko je noćas zaslužio! - a ja sam kužio njihovu šalu.

Uvjek su me zvali i nudili da jedem sa njima. 

Radovi su odmicali; radili su betonsku ogradu prizemlja, gdje je stanovao čika Jovo i teta Bosa Djurišić, a Melća preko puta njih. Gospodja, koja je mene i Ćelu prevarila, obećavši nam dati olovke, ako joj odnesemo pismo na poštu, a kad smo se vratili, samo se cinično smijala. Olovke nam nije htjela dati, ali  zato smo joj drugi put iz inata pismo pocjepali, bacivši ga na travnjak; negdje u Aleji. 

Ograda je dobila predjašni izgled i radovi su se bližili kraju.

Nekoliko godina kasnije, sa ocem bio sam u Trapistima; jer sam sebi gurnuo zrno graha u uvo; a onda se izgovorio, da mi je to dok sam spavao buraz napravio. Čekajući pred bolnicom red, otac je na klupi pričao sa nekim čovjekom, a ja zaokupiran brigom da li će me boljeti kod doktora, na to nisam obraćao pažnju. 

-Poznaješ li ovog čovjeka? - upita me otac. 

Pogledah preko očevog ramena i ugledah čovjeka koji mi se smješi. Sjetih se; čika Ante; on je mene prvi prepoznao.

Bio je na lječenju. Na nekom banjualučkom gradilištu, pao je sa skele; slomio kičmu i ostao nepokretan za cjeli život; a imao je samo dvadeset i nešto godina.